Tri jeseni : pjesme i sjećanja | Ana Ahmatova
UKRATKO O SEBI
Rodila sam se 11./23. lipnja 1889. godine kod Odese (Bol’šoj Fontan). Otac mi je u to vrijeme bio umirovljeni mornarički inženjer-mehaničar. Kao jednogodišnje dijete dovezli su me na sjever – u Carsko Selo. Ondje sam živjela do šesnaeste godine.
Moje su prve uspomene – carskoselske: zelena, vlažna ljepota parkova, pašnjak, kamo me dovodila dadilja, hipodrom gdje je skakala mala šarena ždrebad, stari kolodvor i još ponešto, što je ušlo naposljetku u “Carskoselsku odu”.
Svako sam ljeto provodila kod Sevastopola, na obali Strelecke buhte, i ondje sam se sprijateljila s morem. Najsnažniji je dojam tih godina – drevni Hersones, uz koji smo živjeli.
Čitati sam učila po slovnici Lava Tolstoja. S pet godina sam, slušajući kako učiteljica podučava stariju djecu, također naučila govoriti francuski.
Prvu sam pjesmu napisala s jedanaest godina. Za mene stihovi nisu počeli od Puškina i Ljermontova nego od Deržavina (“Uz rođenje djeteta-purpuronosca”) i Njekrasova (“Mraz, crveni nos”). Te je stvari moja mati znala napamet.
Pohađala sam Carskoselsku žensku gimnaziju. U početku loše, zatim znatno bolje, ali uvijek nerado.
Godine 1905. moji su se roditelji rastali i mama je s djecom otputovala na jug. Cijeli smo godinu proživjeli u Eupatoriji, gdje sam išla u pretposljednji razred gimnazije, tugovala za Carskim Selom i pisala velike količine bespomoćnih stihova. Odjeci revolucije 1905. godine teško su se probijali do odsječene od svijeta Eupatorije. Posljednji sam razred pohađala u Kijevu, u Funduklejevskoj gimnaziji, koju sam i završila 1907. godine.
Upisala sam se na pravni fakultet Višeg ženskog veleučilišta u Kijevu. Kada je trebalo učiti povijest prava i latinski, ja sam bila zadovoljna; kada su bili na redu čisto pravni predmeti, ohladnjela sam se za studij.
Godine 1910. (25. travnja, po starom kalendaru) udala sam se za N. S. Gumiljova i na mjesec dana smo otputovali u Pariz.
Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bio posve završen (Boulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao: “A to su vaši socijaldemokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici”. Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-culottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées). Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika. Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.
Doselivši se u Peterburg, studirala sam na Visokom povijesno-književnom učilištu Rajeva. U to sam vrijeme već pisala stihove koji će ući u moju prvu knjigu.
Kada su mi pokazali korekturu “Škrinje od čempresovine” Innokentija Annenskog, bila sam zadivljena i čitala sam je, zaboravivši sve na svijetu.
Godine 1910. javno su označili krizu simbolizma i novi pjesnici više nisu težili tome pravcu. Jedni su otišli u futurizam, drugi u – akmeizam. Skupa s mojim drugovima iz Prvoga Ceha pjesnika – Mandeljštamom, Zenkevičem i Narbutom – postala sam akmeistkinjom.
Godine 1912. izašla je moja prva zbirka pjesama “Večer”. Tiskano je samo tristo primjeraka. Kritika mu je bila blagonaklona.
Prvoga listopada 1912. rodila sam svoga jedinca Lava.
U ožujku 1914. izašla mi je druga knjiga “Brojanice”. Dosuđeno joj je samo šest tjedana života. Početkom svibnja peterburška je sezona počela zamirati, svi su se pomalo razilazili. Ovog puta rastanak s Peterburgom se pokazao vječnim. Nismo se vratili u Peterburg, nego u Petrograd, iz XIX. stoljeća smo upali ravno u XX, sve je postalo drukčije počevši od oblika grada. Činilo se da knjižica ljubavne lirike jednog početnika ima potonuti u svjetskim događajima. Vrijeme se rasporedilo drukčije.
Svako sam ljeto provodila u bivšoj Tverskoj guberniji, petnaestak vrsta od Bežecka. To nije slikovito mjesto: brežuljkasta polja izorana na jednake kvadrate, mlinovi, močvare, osušene baruštine, kapijice, žita, žita… Ondje sam napisala puno stihova “Brojanica” i “Bijelog jata”. “Bijelo jato” je izašlo u rujnu 1917. godine.
Prema toj su knjizi nepravedni i čitatelji i kritika. Zbog nečega se drži da je imala manje uspjeha nego “Brojanice”. Ta se zbirka pojavila u još gorim okolnostima. Promet je zamirao – knjigu je bilo nemoguće poslati u Moskvu, posve je rasprodana u Peterburgu. Časopisi su se gasili, novine također. Zato, za razliku od “Brojanica”, “Bijelo jato” nije imalo bučni tisak na svojoj strani. Glad i rasulo su se povećavali svakog dana. Začudo, te se okolnosti danas ne priznaju.
Poslije Oktobarske revolucije radila sam u knjižnici Agronomskog zavoda. U 1921. izašla mi je zbirka “Trputac”, a dogodine 1922. knjiga “Anno Domini”.
Otprilike sredinom dvadesetih godina počela sam se usrdno i s velikim zanimanjem baviti arhitekturom staroga Peterburga i proučavanjem Puškinova života i djela. Kao rezultat mojih puškinoloških studija nastala su tri moja rada – o “Zlatnom pjetliću”, o “Adolfu” Benjamina Constanta i o “Kamenom gostu”. Svi su svojedobno i tiskani.
Radovi “Aleksandrina”, “Puškin i Nevsko primorje”, “Puškin u 1928. godini”, kojima se bavim skoro dvadeset posljednjih godina, ući će, očito, u knjigu “Puškinova pogibija”…
Domovinski rat 1941. zatekao me u Lenjingradu. Krajem rujna, već u vrijeme blokade, odletjela sam zrakoplovom, u Moskvu.
Do svibnja 1944. živjela sam u Taškentu, žudno čekala vijesti o Lenjingradu, o bojišnici. Kao i drugi pjesnici, često sam nastupala u bolnicama, čitala pjesme ranjenim vojnicima. U Taškentu sam prvi put spoznala što je to vreli žar, sjena drveća i zvuk vode. A još sam shvatila što je to ljudska dobrota: u Taškentu sam puno i teško bolovala.
U svibnju 1944. godine doletjela sam u jesensku Moskvu, već punu radosnih nada i čekanja skore pobjede. U lipnju sam se vratila u Lenjingrad.
Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna…
Odavno su me zanimala pitanja umjetničkog prevođenja. U poraću sam puno prevodila. Prevodim i danas.
Godine 1962. završila sam “Poemu bez junaka”, koju sam pisala 22 godine.
Prošle zime, uoči Danteova jubileja, ponovno sam čula zvukove talijanskoga govora – boravila sam u Rimu i na Siciliji. U proljeće 1965. godine putovala sam u Shakespeareovu domovinu, vidjela britansko nebo i Atlantik, našla stare prijatelje i upoznala se s novima, još jednom posjetila Pariz.
Nisam prekidala pisati stihove. Za mene je u njima – moja veza s vremenom, s novim životom moga naroda. Kada sam ih pisala, živjela sam onim ritmovima, koji su zvučali u herojskoj povijesti moje zemlje. Sretna sam da sam živjela u tim godinama i vidjela događaje kojima nije bilo ravnih.
1965.
Sadržaj
UKRATKO O SEBIVEČER
Dvije pjesme
Prvi povratak
Ljubav
U Carskom Selu
Kršila pod tamnim velom ruke…
Spomen na sunce srce ne grije
Visoko nebom oblačić sivljaše
Odškrinuta vrata
Varka
Za bijele noći
Vrt
BROJANICE
Zbunjenost
Za tvoju ljubav ja ne molim
Navečer
Svi smo tu pijanci, bludnice
Posljednji susret bio nam je taj
Nećemo piti iz te iste čaše
Pravu nježnost pomiješati nećeš
Do predsoblja ispratih dragoga
Koliko molba u voljene
Svaki dan je po novom uzbuđen
Mili, ne gužvaj mi pismo svako
Ja se tebe sjetim tek katkada
Pjesniku u goste dođoh
BIJELO JATO
Tvoj bijeli dom i tih vrt ostavljam
Osama
Pjesma o pjesmi
Slab mi je glas, al’ volja moja nije
Umjesto mudrosti – iskustvo
Ja sam odbacila smješkanje
O, to je bio leden dan
Ovako moljah: "Stišaj strasti"
U ljudskoj je intimi ta zavjetna crta
Svježinu riječi, čuvstvo jasno
9. prosinca 1913. godine
Rastanak
Peti je period godišnji
San
Pred proljeće ima takvih dana
Žutilo večernjega svjetla
Dvadeset prvog. Noć. Ponedjeljak
Ne kao tajna i žali
TRPUTAC
Po čem je gori ovaj vijek od prošlih
Kao anđel kad uzmuti vodu
Sad više nitko neće slušat pjesan
Vrat s biser-niskom sjajnom
Kad bi mi se ti rjeđe snio
Čuh glas. Zvao me utješan
ANNO DOMINI
Da suparnicu nemam, govori
Sve oteto je, razdano, prodano
O, živote bez sutradan
A Smolenska je danas slavljenica
Kao udova suzna jesen ječi
Nisi životom, ni Bogom obećani
TRSKA
Natpis na knjizi Trska
Lotova žena
Muza
Neviđena jesen izgradila kupolu visoku
Dobro je tu: škripa, šuštanje
Dok jedni gledaju u drage oči
Pjesnik
Dante
Majakovski 1913. godine
Natpis na knjizi Trputac
Lenjingrad u ožujku 1941. godine
SEDMA KNJIGA
Tajne zanata
Puškin
Postoji naš zanat presveti
Učitelj
Londoncima
Luna u zenitu
Još jedan lirski umetak
I slava kao labud plovila
Tri jeseni
Sve duše milih na zviježđu visokom
Druga obljetnica
Natpis na portretu
Cinque
Šipurak u cvatu
Dok jedan ide pravim putom
Evo nje, plodonosne jeseni
Uz neposlanu poemu
NEPAR
Primorski sonet
Kao da slušam glas sve njemlji
Ne straši mene groznom sudbom
Puškinovom gradu
Eho
Tri pjesme
Sjećanje na pjesnika
Komarovske skice
Posljednja ruža
Iz Crnih pjesama
U spomen V. S. Sreznevskoj
U Viborgu
Ta zemlja, premda nije rođena
Sjeverne elegije
Posveta iz Poeme bez junaka
Prvi dio prvog poglavlja
PJESME IZVAN KNJIGA
U večernjim satima za stolom
Venecija
U spomen M. Bulgakovu
Miriše divlji med – slobodom
Kakva god da sam
Zaboravit me?
Natpis na knjizi
Ako bi sve što su duševnu pomoć
Sve u Moskvi prožeto pjesmama
Nije mudro što neveselim tonom
Izlazak knjige
Neka mi čak nema leta
Kad god ja dozivam po navici
Ne ponavljaj
Pohvala ta mi ne pripada
Zar nisam ja na križu bila
I ugleda luna lukava
Vrag me ne izda
Rekvijem
Oka ne skidam s horizonta
Kod tebe je za sve to odgonetka
O, neponovljivih riječi ima
Voronež
SJEĆANJA
Govor o Puškinu
Sve je njemu pripadalo
Uspomene o A. Bloku
Mandeljštam
Amedeo Modigliani
Fikret Cacan
ANA AHMATOVA – SIMBOL KULTURNE RUSIJE
Bilješke
Impresum