Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

KAKO SAM ŽIVIO U RITMU HEAVY METALA

 

Josephine Byron se tijekom cijelog studija žestoko trudila oko mene. Nitko nije uspijevao shvatiti zašto, ni njezini frendovi, ni moji, ni studoši koji su je motrili dok je lelujala bokovima preko širokih školskih travnjaka. Bila je jedna od onih žena koje su bez iznimke bile okarakterizirane kao zanosne, fenomenalne tipa eee-da-je-meni-takva: sjajna crna kosa, kovrče nalik na tulipane, preoblikovana Snjeguljica, stvorena kao toplija, pohotnija.

Bila je još i potpuno samosvjesna, sigurna u svoj rafinirani ukus za odijevanje i muškarce, u svoju ljepotu i intelekt koji je obavijala ozbiljnim, neodređeno marksističkim jadikovkama dok smo mi ostali piljili u njezine usne.

U mračnoj, uzavreloj omaglici after partyja i kamenitih panorama Hope Hilla na prljavim puteljcima fakultetskog kampusa Jo je dolazila k meni donoseći darove, svježe pečene štruce kruha, mardi gras ogrlice, donosila je svoj tajanstveni osmijeh i pune, bijele grudi.

Dopuštala mi je da činim s njom što god sam poželio, iako nikad nisam bio potpuno siguran da, na kraju krajeva, ona nije činila sa mnom sve što je poželjela. Noću mi je ljubila cijelo tijelo, a ujutro mi je pripremala omlet. Bilo je to kao da mi je svaki dan opjevan pjesmom Happy birthday – ekstatičan i duboko uznemirujući.

Nekoliko mjeseci nakon što sam diplomirao odselio sam u El Paso gdje su dnevne novine tražile namještenika. Živio sam sâm u podrumskom stanu i hranio se pečenim pilićima iz dućanskih kutijica. U mojoj je gajbi pritisak tuša bio jačine pljuckanja, pa mi je ušlo u naviku da se tuširam u sportsko-rekreativnom centru YMCA gdje sam odlazio na plivanje nekoliko puta tjedno.

Lifeguardica je bila tiha žena koja je nosila ziheraške naočale i jednodijelni crveni Speedo kupaći kostim s ručnikom omotanim oko donjeg dijela tijela. Ako bih se srijedom zadržao dovoljno dugo skinula bi ručnik i vodila bi vježbe za djecu u plićaku. Imala je štiha za klince, zadirkivala ih je na španjolskom pridržavajući ih za trbuščiće dok su se bacakali. Lice joj je bilo zaobljeno, tipa knjiško, donekle jednolično. Oči su joj čak i bez naočala izgledale udaljeno, no vodu je rezala pokretima poput nimfe.

Na novinarskom sam poslu provodio sate i sate nadajući se da ću se istaknuti. Jo sam slao duga, srcedrapajuća pisma. Želio sam da me opet zavoli. Pogriješio sam što sam se prema njoj bio ponio toliko zapostavljački. U sumrak kad bi sunce jenjavalo lutao sam otrcanim centrom El Pasa daveći se u tuzi koju sam smatrao rafiniranom i nepremostivom.

Trg bi se tada uvijek ispraznio – vendedores i kućne pomoćnice tromo su se vraćale natrag u Juárez, slatkasti, ustaljeni miris masnoće izbijao je iz El Segundo Barria, poluotpali rashlađivači su drndali. Kasnije bi talionice nahajcale dimnjake a iznad planina Franklin Mountains razlijegao se dim koji bi zasjenio grad poput nizova smeđih taloga. U smjeru istoka pružale su se uglancane i tajanstvene avenije Fort Blissa. Prema zapadu smjestilo se isterasirano naselje Coronado gdje su vodene površine bazena zabljeskivale poput safira.

Sedam mjeseci odrađivao sam “vjenčanja” i “osmrtnice”. Onda je glazbeni pop-kritičar dao otkaz i glavni mi je urednik, u nedostatku drugačije kombinacije, dopustio uskočiti. El Paso je bio (i još je uvijek) dio golemih urlada-do-jaja turneja od-sumraka-do-zore.

Napisao sam minimalno jednom kritiku o gotovo svim dugokosim bendovima kasnih osamdesetih: Rattu, Poisonu, Wingeru, Warrantu, Great Whiteu, White Snakeu, Kissu, Vixenu, Cindarelli, Queensrycheu, Skid Rowu, Def Leppardu, Brittney Foxxu i Kissu bez članova sa makeupom. Na mojem prvom koncertu (Metallica) bendov novi basist predstavio se rulji prdnuvši u svoj mikrofon. Bila je to heavy metal inačica za drago-mi-je-ja-sam-taj-i-taj.

Iz razloga što smo bili dnevna tiskovina morao sam svoj tekst ulupati do ponoći. Radio sam po šabloni koja je uključivala: početak u stilu traljave igre riječima, razvučen popis pjesama (pridjev, pridjev, naslov pjesme) i opis kose vodećeg vokala. Ostatak je bio standardizirana šablona nabljuvanih bla-bla-blaova, bačenih gaća, dirljivobolnih dueta s bas gitaristom koji se vratio s odvikavanja.

Volio sam žestinu tog procesa, događaja kojem se posvjedoči i koji bude zabilježen tijekom noći! Volio sam pritisak, slatkorječivu improvizaciju, volio sam idućeg dana vidjeti svoj potpis pod rubrikom, vidjeti sve svoje ljepuškaste riječi koje su mirisale po tinti i bakrotisku.

I istina je – volio sam show. Sjećam se kako sam stajao u prvom redu dok je Sebastian Bach, vodeći vokal Skid Rowa, odvrištavao “Youth Gone Wild”. Bach je bio savršena slika i prilika frontmena heavy metal benda – plava griva i sklop izražajnih kosti lica. Šepirio se po pozornici poput transvestita dok je glavni gitarist odpling-pling-plingavao beskonačnu solažu i bubnjar se pretvorio u raspojasanu ritam-mašinu. Bilo je to šablonski i… ucjenjivački i pomalo patetično, no kad sam se zapiljio niz red publike vidio sam dvadesetak glava kako ujedinjeno cimaju, poput pobješnjelih, resičastih krpa za pod.

Bili su to raspojasani klinci s opako adolescentskim hormonima, poniženi jadom i bijedom svojih mogućnosti u budućnosti, a ovo je bio njihov ples, njihova šansa da budu dio nekog šireg falus-bratstva – tonovi su im šibali po prsnom košu prizvani njihovim prekrasnim, furioznim željama.

Nekoliko sam puta popričao s lifeguardicom o terminima-tijekom-praznika, o linijama-koje-dijele-staze-za-plivanje… Neprekidno sam zamišljao da se seksam s njom. Istu sam stvar upražnjavao s pripravnicama za novinskim deskom, mada je to s lifeguardicom uvijek bilo uzbudljivije jer smo oboje bili gotovo goli.

Zvala se Claudia (izgovoreno na predivan “španjolski način” kao tri odvojena kotrljajuća sloga – Claud-i-ah). Živjela je sama u stanu nedaleko od YMCA. Svakih nekoliko tjedana poveo bih je na ovaj ili onaj show. Zamisao je bila da će među nama bljesnuti neka iskra…

… Zatim bismo se ušuljati u YMCA, pojebali se na škripavim pločicama (ona bi bila prevaljena preko naslaganih kickboardova)… ili… seks u vodi!…

Samo, bila je nemoguća za prokužit’ iza svojih naočala. Naši su spojevi bili poput onih koje sam imao početkom srednje – našpanana vožnja do terena za mini-golf… iscrpljujuće formalnosti… nikad ispušteno podrigivanje…

Govorila je u stilu tete iz vrtića – meko, malkice prejasno, iako, kad bi se prešaltala na španjolski usne bi joj procvjetale i vrh njezina jezika plesao bi u ritmu sa zubima; bio sam siguran da je ta koreografija znak nekakvog tajnog života iza njezine povučenosti.

Što smo mi točno bili? Prijatelji, pretpostavljam. Kompe u stanovitoj usamljeničkoj postdiplomskoj fazi. Tipično obični ljudi tog vremena.

Osim toga, tu je bila Jo, prelijepa Jo koja me zvala svakog drugog vikenda, koja je, činilo se, na svojoj zadnjoj godini studija ostajala vjerna meni (zasigurno kontra savjetima svojih frendova) i koja se, principima vjerna, pojavila samo nekoliko tjedana nakon svoje promocije. Umarširala je kroz avionski prolaz za putnike u crvenim, kožnim čizmama i gotovo me srušila na pod. Svi su samo zurili.

Kako je predivno bilo imati lijepu ženu koja me “rušila s nogu”, ponovno osjećati na sebi poglede čitavog svijeta… imati visoko, sklisko tijelo s kojim se možeš pohrvati… I kako sam samo izromantizirao El Paso! Taj trg! Ta kina-za-jedan-dolar! Ta oceanski golema pustinja! Poveo sam je na vidikovac na vrhu Franklinsa gdje smo se žvaljakali i gdje smo okruženi srednjoškolcima i busenovima kreozote obnavljali slatkaste, budalaste ljubavne fraze.

Jo me nazvala nekoliko dana nakon što se avionom vratila na istok.

“Kupila sam svoju kartu”, rekla je.

“Svoju kartu?”

“Dolazim tamo. Živjeti.”

Nastala je stanka tijekom koje sam se žestoko trudio prisjetiti se jesmo li prodiskutirali ovaj plan (tijekom čega sam također skontavao da se od mene očekuje da oblikujem nekakav savršeno spontan zvuk odobravanja tipa aleluje & hosane), a ustvari, čak i dok sam to ukopčavao, skontao sam da sam popušio dopustivši da TAJ trenutak prođe i da ću sad biti smatran psihički ubrojivim, biti ću upitan za objašnjenje (moguće i više od jedanput) ZBOG ČEGA SE NISAM RAZVESELIO? ZAR JE NE VOLIM? NISAM LI JOJ SE UDVARAO ČITAVU GODINU?… Pitanja koja su se činila savršeno razumnima, no na koja sam se osjećao nesposobnim odgovoriti jer mi je glava bila ispunjena masom nalik na… puding.

Te sam nedjelje izveo Claudiu na Metalfest na Bayshoreu, umjetno stvorenom jezeru u središtu apsolutno-nigdje-ničeg u New Mexicu. Djeca su bila sklona utapljanju u Bayshoreu. Nitko nije znao zašto. Jezero je bilo duboko samo tri stope.

Heavy Metal je unutarnje-zatvoreni žanr – zahtijeva revolt, tamu, usiljenu prisnost (bez toga rulja izgubi filing o sebi kao o Moćnom Plemenu). Detaljno izmaštani svijet dima, prigušenih svjetala i mačkastih kretnji jednostavno ne funkcionira na pozornici ako ne briješ na rulju.

Izgleda da je Faca br. 1 Jon Bon Jovi to prokužio. Bacio je pogled po blijedoj rulji, te je stao nabijati nogama k’o da će probiti pod. Njegovi su se bang-bangovi uvijali u vrućini, bedra su mu se drmusala. Njegov isfalširani glas izlelujao je uvis i plutao je dalje obavijen prašinom. Show je odavao filing usiljenosti i bio je, kao i inače u takvim situacijama, pomalo tužnjikav.

Kasnije sam odvezao Claudiu natrag u grad.

“I tako,” rekoh, “izgleda da će moja frendica s faksa, Jo, zapaliti do El Pasa.”

Claudia je spustila pogled u krilo. “Pretpostavljam da te onda neću više puno viđati.”

“Nemoj brijati bezveze…”, rekao sam. “Zašto se više ne bih viđao s tobom? Ionako nismo ništa napravili. Mi smo bili samo… Štogod da smo bili.”

“Ona će živjeti s tobom?”

“Aha, to je nešto k’o plan.”

“Kad dolazi?”

“Iduće nedjelje”, rekao sam.

Nastala je naporna stanka. Claudia je zurila kroz prozor. Gornji dio njezinih ušnih školjki izgledao je omekšano zarumenjen od sunca. Napokon je izgovorila: “Ne čini se poštenim.” Škicnula je u mene i malkice se nasmiješila. “Znaš, ti nešto dobijaš, a ja gubim frenda.”

“Ne znam zašto to kažeš”, rekoh. “Stvari nisu takve…”

Idućeg me dana Claudia nazvala na posao. Željela je u subotu navečer povečerati.

“Naravno”, rekoh. “Kamo bi htjela ići?”

Zasmijuljila se. “Zašto mi ti ne bi pripremio večeru?”

Claudia se pojavila u crnoj haljini s plavim sjenilom za oči na kapcima. Ton njezina glasa činio se čudno povišenim, malkice preizražajnim. Zgutala je svoje vino i dopustila je da joj se rub haljine povuče uvis uz noge koje su izgledale ulašteno.

Nisam imao baš puno za reći. Nije ni ona. Samo smo iščekivali da nam alkohol otkoči tijela.

Premjestili smo se na kauč gdje smo sa naginjali i spuštali, i napokon, nespretno pali jedno na drugo.

Skliznuo sam bradom niz njezin trbuh. Bila je toliko sitnija od Jo, gotovo krhka, no kad su joj koljena skliznula iza moje glave uklještila su me toliko snažno da su mi se stražnji zubi zarili u donju stranu jezika. Mogao sam okusiti vlastitu krv i taj se okus pomiješao s lagano oštrim okusom njezina tijela. Postupno, noge su joj se spustile na krevet. Kukove i zdjelicu izvijala je uvis, slijedio sam je pritiščući snažnije i odjednom se pojavila topla tekućina koja je isticala iz nje, gooolema rijeka nečeg prostrujala mi je preko obraza, niz bradu rasprsnuvši se po prekrivaču.

U prvi sam mah pokontao da se pomokrila. Ali… iz nje je izašlo jednostavno PREVIŠE tekućine.

Do trenutka kad se Claudia “povratila u stvarnost” spustivši se na krevet, lokva na mojem prekrivaču imala je u promjeru dvije stope.

“Jesi li dobro.?” upitah.

Claudia je stidljivo kimnula oteturavši u kupaonicu.

Moja teorija br. 2 bila je da se, s obzirom na to da je bila lifeguardica, voda iz bazena nekako nakupila unutar nje pa se “otpustila” kad su joj se unutarnji mišići opustili. Samo… tekućina je bila bez okusa i mirisa, poput kišnice.

I znate što? Bio sam prokleto ODUŠEVLJEN! To što je učinila bilo je tako slatkonakazno! Claudia, ta tiha mala sirena s naočalama s dioptrijom i šuškajućim govorom, s jednoličnim smeđim očima koja, koliko sam to ja mogao zaključiti, nikad nije ni približno dotaknula samu sebe, ne samo da je svoje tijelo predala meni, već je izlučila, izlila, ejakulirala nekakav misteriozni orgazmički sok po cijelom mojem licu. Osjetio sam kako bih volio u lokvicu zabiti pobjedničku zastavu.

Jo je imala filing da je moj podrumski stan, kako je to ona sročila, onakvo mjesto na kakvom živi serijski ubojica. Objasnila je – njoj je trebalo sunce. I veranda.

Naša je nova gajba bila na četvrtom katu ciglene zgrade u Sunset Heightsu, povijesnoj zoni El Pasa. Okolica je bila postavljena na malenoj uzvisini s koje se pružao pogled preko Ria. Nekoć su starosjedioci promatrali Pancha Villine “oružane snage” koje su se po nizinskim ravnicama borile s federalesima. Sada se pogled pružao po colonasima, bujajućim šperploča-gradovima koji su okruživali uži dio Juáreza.

Naš je stan bio osvijetljen i prašnjav. Svakog bi se dana pojavio novi komad namještaja ili sobnog bilja. Jo bi se zaletjela do Juáreza donoseći ukrasne maske, zidne vješalice, crni kožnati bič (oko kojeg sam gajio nade da će biti uposlen u nekoj predivno nepodobnoj seksi igrici), no koji je umjesto toga ukusno ovješen iznad divana. Kuhinja se počela puniti priborom – ne samo viljuškama i žlicama nego i drobilicama češnjaka i ocjeđivačima salate. S velikom, možda čak i zlobnom djelotvornošću Jo je brisala ostatke mojeg statusa Samca. Ormari su postali mjesta na kojima je odjeća bila ovješena!

Jednog sam se dana vratio doma i otkrio da je krevet zbegecan u novim bojama. Jo je išetala iz druge sobe. “Što misliš?”

“Zgodno”, rekoh. “Vrlo kolorativno.”

“Znala sam da će ti se dopasti.” Zagrlila me. “Iz Guatemale je.”

Zastao sam. “Što se dogodilo s mojim starim prekrivačem?”

“Vojska Spasa.”

“Darovala si ga?”

Jo je skliznula dlanom u jedan od mojih stražnjih džepova podarivši mi strastveni stisak. “Zar ti se ovaj ne sviđa? Ak’ nisi ziher možemo ga ‘odvesti na pokusnu vožnju’…”

“Mda. Ne. Zgodan je. Samo ne kužim zašto si morala odbaciti stari.”

“Nisam ga bacila, Davide. Dala sam ga u humanitarne svrhe. Imao je mrlju.” Jo je započela s otkopčavanjem moje košulje.

“Kakvu mrlju?”

“Golemu ogavnu mrlju. Točno na sredini.”

Osjetio sam šištanje u prsima. “Što se dogodilo s pranjem?” promrmljao sam.

“Ako si tu stvar toliko volio…”, reče Jo. “Trebao si je oprati sam.”

Ipak… uglavnom smo imali taj Krasan Novi Život Odlazili smo na puno partyja. Odlazili smo na vožnje po dugačkim starim autocestama New Mexica i zaustavljali smo se u opskurnim gradićima gdje smo jeli pite. Nedjeljom bismo se učahurili i spavali.

Ponekad bismo kasno popodne ležali u mreži rastegnutoj preko našeg balkona i promatrali munje kako sijevaju iznad planina Franklins ispaljujući vatreno isijavanje. Kad su došle kiše sve se izmijenilo – pustinja je postala bogatosmeđa i flora je otpuštala uvis trulasti miris kreozota. Dečkići su se bacakali poput lososa u naplavljenim jarcima u udolini. Nagomilani šljunak iza talionice davao je istaljenoj smjesi jednoličnomokar sjaj. Preko, u coloniasima iz straćara su jedna za drugom izlazile mamas kako bi okupale svoju djecu i napunile metalne bačve pitkom vodom, te kako bi se “zahvalile Gospodu”.

Poslije bismo osluškivali kako svijetom odzvanja kapanje kapljica, iščekujući medenožute boje sumraka. Kroz nebo odjednom očišćenim od smoga mogli smo vidjeti skroz do sierrasa južno od Juáreza koji su izgledali poput golemih kostiju uloženih u žedno tlo.

Poveo sam Jo da vidi Mötley Crüe. Vjerojatno bi bilo bolje da je startala s heavy metalom s Poisonom, jednim od balada-bendova. Neprekidno je gledala u frontmana Vincea Neila. Nosio je odjelce od crne kože sa zakovicama, nešto kao mokasine i nešto nalik na pseći povodac.

“On se šali”, povikala je Jo. “To je šala, jel’ tako?”

Neil je skočio na zvučnik. “Ooooj frajeri, večeras, kol’ki će od vas dobiti nekakvo jebeno tuuucaaaanjeee?”

Rulja je popizdila. Basista se pokrenuo skupa s bubnjevima, plastična su sjedila počela podrhtavati. Zatim je zabučalo poput kotača koji deru po autoputu, a što je ušaltalo gitare, te se svalilo po točno odabranim akordima.

Jo je izgledala kao da je po tjemenu raspaljena elektrošokom. Dao sam joj par čepova za uši, no buka od stopet decibela jednako je i seizmička i auditivna. Laseri su žmirkali. Neil je urlao. Njegov je glas bio razderotina agresivnih želja odaslanih u gomilu i vraćenih u vidu urlajućih valova. Svuda oko nas mršavi su dečkići praznili svoja tijela od zvukova. Sve u njima i oko njih je nabijalo. Dum! Dum! Dum! Kosa im je šibala zrakom, njihove su mršave ruke bubale oko nas… Jo sam pronašao na stepenicama koje su bile izvan arene. Glava joj je bila položena između koljena. “Kad bi se mogli samo malkice sti-ša-ti”, rekla je.

“Evo, samo daj, ti uzmi auto”, rekao sam. “Mene će povesti noćni urednik…”

Kontao sam da, kad dođem doma, Jo će spavati. No, sjedila je na krevetu, ručnik joj je bio omotan oko glave.

“Osjećaš li se bolje?” upitah.

“Aha. Kakav je bio ostatak showa?”

“Ništa posebno. Nikki Sixx je pokazao rulji svoju hrenovkicu, pa je to bilo prilično cool.”

Jo je usrknula gutljaj čaja i zaškicala me s jednim od svojih zabrinutih pogleda. “Tebi se te stvari ne sviđaju uistinu…”, rekla je.

Ponadao sam se da bi ovo mogao biti jedan od onih trenutaka kad bismo istolerirali međusobne razlike. “Moraš se nešto kao ufurati u duh takvih stvari”, rekao sam.

“Kakav bi to duh trebao biti? Duh muškošovinističkih oštećenja slušnih organa?” Odmahnula je glavom. “Tebi se to ne sviđa. Ti se tek… ponašaš ironično…”

“Okej”, rekoh. “Idem oprati svoje ironične zube.”

“I onaj pjevač-frajerčina”, reče Jo. “Koja ljiga. Izgledao je k’o komad loše dizajniranog namještaja. Šta bi on trebao biti, nekakav pastuh? Nekakav veliki ženskaroš?”

“Ma to je show“, rekao sam. “Opakokulerski show“.

“Ono što me zdrmalo jest to da ti klinci daju lovu da slušaju ta sranja. To je takvo ulizivačko udovoljavanje na ovakvom mjestu gdje ima tako puno stvarne patnje.”

“Ne bi to trebala doživljavati toliko ozbiljno.”

Jo je zastala na tenutak. “Ti bi”, rekla je. “Potrošio si pola života intervjuirajući te frajere i pišući kritike njihovih predstavica.”

“Kritičke osvrte”, rekoh. “Moj je posao pisati osvrte. Ja sam kritički komentator.”

“Sorry. Znam da ti je to posao, no nije li to malo tužno?”

“Mislim da si promašila poantu”, rekao sam.

“Što sam promašila? Jel’ se tu događa nešto zbiiilja duuuboko, Davide? Molim te, prosvijetli me.” Jo je potegnula ručnik s glave dopustivši kosi da se slije. Ona je ustvari bila svjesna svojih atributa.

“Muzika pomaže određenim klincima da nešto kao stupe u dodir sa svojim osjećajima.”

“Svojim osjećajima? Što točno tuuucaaanjeee ima s njihovim osjećajima?”

“Muzika sama po sebi, njezin fizički dio.” U to sam vrijeme pustio kosu da izraste u prilično lošu “fudbalerku” – kratku sprijeda dugačku straga. I ponekad, u tami prigušenih svjetala ove ili one arene odbacio bih sa strane svoj blokić za bilješke i muzika bi strujala kroz mene i ja bih se lagano drmusao… “Što ti točno želiš od tih klinaca? Ne možeš li im jednostavno dopustiti da furaju svoju briju?”

Jo me pogledala svojim golemim zelenim očima. “Oni bi trebali od-ras-ti. Trebali bi steći samopoštovanje i prestati se furati na takve luzerske fantazije.”

“To je lakše reći nego učiniti”, rekao sam.

Poveo sam Claudiu da vidi show Teda Nugenta. Ni ona nije baš osobito voljela heavy metal, no bila je šutljivija oko svojih zamjerki i nije rekla ni riječi, čak ni kad smo se vratili natrag u njezinu gajbu, skinuli se i napipavali se kroz mrak.. Znali smo što radimo. Bilo je to odvratno i grozno. Poslije svega ja sam se oprao i navukao odjeću i… osjetio sam čudan osjećaj plutanja, neobičnog plutanja u sferi iskonskog i zabranjenog.

Na našu šestomjesečnicu suživota Jo je pripremila portobellose u krem-umaku s poprženim shallotsima. Ja sam želio baciti oko na taj novi lokalni bend Menudo Anti Christ. Umjesto toga išli smo pogledati Raya Barratta. To je bilo ono što je voljela Jo – Latino jazz. Bilo kakav jazz. Ja nisam mogao prokužiti tu stvar. Sjedio bih tamo i slušao i osluškivao… i čekao da pjesma započne.

Bili smo tamo s hrpom naših frendova (frendovi-od-Jo jest ono što su ti frendovi bili), ljudi koji su pucali od statističkih podataka i dobrih namjera, ljudi koji su bili uključeni u projekte i koji su koristili riječi poput obespravljenja i koji su kimali s razumijevanjem kad su s vama razgovarali.

Dečki su stalno pred Jo donosili čašice s tekilama. Htjeli su je vidjeti usaftanu u akciji. Ustala je kako bi zaplesala i sad je cijeli klub gledao u nju – i mlade mice-mace koje su srkale gin i osamljene lezbače na pivicama, i Barratto osobno (omlohavjeli stari conguero koji je davno ispao iz igre za ovakve nekomplicirane užitke), cereći se na pokrete njezinih bokova, omamljujući-je-ovako-i-onako svojim debelim prstima i svojim bubnjem.

Zanosila se u svojim crvenim kožnatim čizmama i smijala se inzistirajući da je dobrooo… Zatim su ona i frendica otišle u wc, a vratila se samo frendica. Džentlimentizam je sad nalagao da ja uđem u “sobicu za curice”. Meni je to odgovaralo. Sviđala mi se ideja! Zamišljao sam…

…osvijetljenu nišu ispunjenu skockanim komadima koje nanose ruž i spikaju o kurcima… No, taj je prostor bio prazan i mirisao je nekako razočaravajuće. Iz prve kabine začulo se grgljanje. Jo je izgledala kao da je pala iz helikoptera. Pločice su joj bile priljubljene po obrazu. Noge su joj bile ispresavinute u nekoliko smjerova. Osmjehnula se staklastim osmijehom tipa niiiijeee-mi-niiiištaaa. Tijekom vožnje do doma još je dvaput povratila delikatne, malene nitaste bljuvotinice.

Kako je zapanjujuće izgledala izvaljena na našem krevetu – poput prelijepog leša! Prikeljio sam joj kompresu na čelo.

“Ja umirem, Davide, ja ću umrijet'”

“Ne umireš, dušice.”

“Ja ću zaspati i povratiti ću i ugušiti ću se se svojom vlastitom bljuvotinom. K’o onaj frajer iz Doorsa.”

“To je bio Hendrix”, rekoh obazrivo.

“Ja ću umrijeti, Davide. Reci mi da me voliš.” Jo je sklopila vjeđe. Očni su joj kapci bili zaobljeni i nježnoljubičasti – zbog toga je izgledala užasno ranjivo. “Nemoj mi lagati”, rekla je. “Volim te, Davide. Nemoj mi lagati.”

“Mda.”

“Što da?”

“Da, ja te volim.”

“Kol’ko puno?”

“Jako.”

“Kol’ko jako puno?”

“Beskonačno puno”, rekao sam. “Beskonačno do totalne beskonačnosti beskraja.”

Jo se osmjehnula. Njezini su zubi bili tako… nezaustavljivooptimistični. U tom mi se trenutku učinilo nezamislivim da bih je iznevjerio. Mogao sam uvidjeti što joj je bilo na umu – skučiti se, imati djecu, imati dug, podoban prosperitet… Majčinstvo bi je potaknulo da… zablista poput zvijezde.

“Daj m… pusu”, rekla je.

Tekila je isparavala iz nje u žućkastim plinovitim ispusima, što mi nije bilo neprivlačno. Tada sam je počeo razodijevati. Migoljila se. Mjesečina je bila “uložena” u razini s prozorom krećući se usporedo s njezinim tijelom. Koža joj je podrhtavala iznad srca.

“Kud’ ideš?” upitala je Jo.

“Nikud.”

“Nejdi.”

“Samo idem skinuti odjeću.”

“Nejdi. Ja ću zaspati. Ja ću se ugušiti.”

“Pa, tu sam.”

“Ti mene ne možeš IKAD ostaviti… Pusu… Mmmm. Poljubi opet…”

Claudia nije znala kuhati. Njezin je specijalitet bio flautas koji je imao okus po sprženoj masti. Rekla je da je recept bio od njezine majke. Nikad tu baš nije bilo puno za pričati. Njezina je sestra bila u-tijeku-zaručivanja. Ozzy-Osburne-je-dolazio-u-grad. Pili smo vino iz zelenih vrčeva.

Bez naočala Claudijino je lice izgledalo golo. Puno je treptala. Njezina je koža u svakoj situaciji blago mirisala na klor. Naše je sparivanje ostalo užurbano i nespretnološe. Claudia je preferirala prigušeno osvjetljenje. Mi nikada ikada nismo razgovarali, no uvijek bi došao trenutak u kojem bi joj se tijelo “otkvačilo” – oči bi joj izgubile usredotočenost i bujica bi krenula. To je jednostavno bila… njezina tjelesna građa, iako sam ja bio uvjeren da je to nešto značilo.

Zamisao koju sam imao bila je da “to” radimo u kupaonici. Sviđao mi se način na koji su joj bedra stršala položena na bjelinu umivaonika. Sviđalo mi se svjetlo koje je bilo malkice presvijetlo, a što je našu kožu obrubljivalo žutilom, podajući nam delikatno naježureni izgled koji sam povezivao sa… situacijom neugodnog policijskog ispitivanja.

Znao sam da je postojala komplicirana osoba koja je živjela unutar Claudijina tijela… razlog iz kojeg nije živjela doma… razlog iz kojeg se spetljala sa mnom… Ona je imala svoje-vlastite-nade pohranjene… negdje, ali ja nisam bio zainteresiran za te stvari. Ja sam samo želio partnera u zločinu.

Posegnuo sam prema dolje i Claudia je pomaknula noge raširivši ih malo jače. Usta su joj se mlitavo opustila. Vjeđe su joj se napola sklopile. Voda je počela liti niz nježnu kožu njezinih bedara. Ja sam pritiskao prema unutrašnjosti njezina tijela, a voda je zbog potrebe da izađe odvraćala pritiskom. Osjećaj je bio topao i gotovo bolan. Osjetio sam kako je moj “početak kraja” tu i utisnuo sam se cijelom dužinom. Claudia je vrisnula. Glava joj je lupila o zrcalo. Začuo se oštar lom… pokret naglog propadanja i vode… Gejziri vode, koji su grgoljili lipćući prema dolje. Ležali smo na podu, isprepleteni. Mogao sam u mislima…vidjeti krv koja se razlila u lokvu u blizini moje glave. Claudia je (bio sam SIGURAN u to) EKSPLODIRALA. Zatim sam, u blizini, ugledao umivaonik koji se bio odlomio na pod. Cijevi koje su vodile do slavine skroz su popucale.

Jo me presrela na vratima. Bilo je (možda) jedan ujutro. Do tad sam već bio prilično pribran.

“Što ti se, do vraga, dogodilo?”, upitala je.

“U kojem smislu?”

“U smislu da si otišao s posla prije četiri sata i da ti je kosa mokra.”

“Claudijin jebeni poplavljeni zahod”, rekoh. “Morao sam se otuširati.”

Jo je stajala točno preda mnom. Nije rekla ništa. Mogao sam vidjeti kako joj se krv širi kroz kožu na obrazima.

“Bilo je odvratno”, rekoh. “Vjeruj mi trebala bi biti sretna da sam se otuširao.”

“Ja želim znati što se do vraga događa s tom ženom, Davide.”

“Claudiom? Što se događa s Claudiom? Pretpostavljam da u ovom trenutku briše pod.”

“Ako mi jebeno lažeš… Davide, ako ti tu ženu jebeš…”

“Stani” rekao sam. “Daj jednostavno laganini uspori…”

“Davide, pogledaj u mene.”

“JA gledam u tebe. Gledam ravno u tebe.” (Mogao sam osjetiti grozno, uzbuđujuće strujanje u svojoj unutrašnjosti.) “Sad me poslušaj”, rekoh. “Da JA šaram okolo, da muljam kako bih jeb’o tu ženu, ne misliš li… nije ti nikad sinulo da bih mogao biti oko toga malkice suptilniji? Da ne bih to pokušavao raditi točno tebi pod nosom?

Jo je poluzakoračila unatrag. “Zašto je onda ne mogu upoznati?”

“Možeš”, rekao sam. “Možeš je upoznati kad god to poželiš. Rekao sam ti. Želiš li je nazvati ovog trenutka i… da ti dođe tu i… možeš je upitati jel’ ja nju jebem i… onda se vraćam tu i spavam s tobom. Je li to ono što želiš?” (Sad sam disao kroz nos. Prsa su mi bila izdignuta poput prsnog koša pijetla spremnog za borbu.) “Jer ti mi očito ne vjeruješ. Ne vjeruješ da bih jednostavno s tom ženom mogao biti prijatelj.”

“Nisam rekla da ti ne vjerujem.”

“Kao da jesi.” (U pozadini iza njezina tijela izdizala se El Pasova nova reprezentativna građevina koja je trebala biti u obliku sombrera, no više je sličila ispuhanoj gumi. U daljini je vatra zapaljena u bačvama u coloniasima plesala poput zapaljenih šibica.) “Gle…”, rekoh. “Claudia je bila dio mojeg života prije nego što si ti došla ovdje. Možda je to ono zbog čega nju… držim malo podalje. Prava istina je da je ona prilično nesretna osoba. Unesrećena. I jedan dio mene osjeća da ona treba moje društvo. Ona nije k’o ti, dušo. Ona nema… svijet pod svojim nogama.”

“K’o kaže da ja imam svijet pod nogama”, tiho je rekla Jo.

Prstima sam joj preletio po obrazu. “Ne možeš si to stalno raditi. Moraš mi vjerovati, dušo.”

Je li bilo nefer s moje strane to što sam želio zaštititi Jo od tako užasnobolne povrijeđenosti? Je li dio mene smatrao da je bolje da ne sazna.? Je li bilo pogrešno očuvati njezinu vjeru u mene? Na kraju krajeva, ja sam želio vjerovati jednako koliko i ona – u vlastitu dobronamjernost, u našu svijetlu zajedničku budućnost. Želio sam je usrećiti. Ta druga muljaža (kako sam to ja doživljavao) bila je tek… nešto što sam morao ispucati iz sebe. (U to mi vrijeme nikad ne bi sinulo da je u pozadini mojih elegantnih muljaža bio još gori grijeh – JA nisam volio Jo onoliko koliko je ONA voljela MENE.) Znao sam samo da sam se cijelo vrijeme osjećao krivim, bezvrijednim, ojađenim i… zakompliciranim. I tako bih svakih nekoliko tjedana izašao van i utapao se u glasnim pjesmama i spolnom odnosu i zbog toga bih se osjećao… jednostavno. I kad bih se vratio doma napričao bih Jo herojske laži koje su nas oboje štitile od pogubnih istina.

Nisam je volio onoliko koliko je ona voljela mene. Na kraju krajeva, postoji li neki gadniji grijeh?

Jo je telefonirala u drugoj sobi. “Ooo Božeee…”, zajecala je. “To je tako fantastično!”

Nekoliko minuta kasnije došla je u spavaću sobu pretjerano usplahirena. “To je bila Kirsten.”

“Tko?”

“Kir-sten. Moja najbolja frendica iz srednje. Ona se u-da-je! Želi da joj budem djeveruša!”

Zakimao sam potvrdno u smjeru ormara gdje su visile njezine već rabljene toalete za djeveruše. “Šifon boje breskve ili til?”

“Jako smiješno”, rekla je.

“Kad je big day?”

“Dvadesetog studenog.”

“Ne ovog dvadesetog studenog!?” (Zašarafio sam stisnuti mini-smiješak).

“Da se nisi usudio”, rekla je Jo. “Da se nisi usudio izvesti to sranje. Ja ne idem na to vjenčanje sama jer ti moraš napisati ogled o nekakvom idiotskom bendu!”

“Guns N’ Roses” rekao sam. “Nisu tek nekakav bend!” Dajte shvatite – JA sam intervjuirao Kipa Wingera TRIPUT! Znao sam imena njegovih kućnih ljubimaca. Upamtio sam (bez ikakve namjere da to učinim) riječi pjesme Headed for a Heartbreak. I moguće je da sam bolje od ikog na ovom planetu prepoznavao dubine u koje je heavy metal uranjao. Intenzivnost i sve ono oko heavy metala škvadre koja ga je svirala još u začecima žanra, otvorila je put ljepuškastom muškom šljamu da se iskaže. To je ono što je činilo Gunse toliko nabrijano specifičnobitnima. Oni su predstavljali povratak u srž i temeljne vrijednosti žanra, u srditi hedonizam, u dramatični klimaks. Sumnjam da bi Axl Rose sebe opisao kao aristotelijanca, no on je bio upravo to. Njegov se glas vječito uspinjao prema katarzi.

Sve sam to nekoliko puta objasnio Jo, ali… ona je samo gledala u mene kao da mi se kosa zapalila.

“Ono o čemu mi razgovaramo, Davide, poanta, jeste: dolaziš li ti sa mnom na to vjenčanje.”

“Ne dolazim”, rekoh.

“To je Kirsten”, rekla je dramatičnim tonom. “To je jedna od mojih najboljih prijateljica.”

(Kvaka s Jo sastojala se u tome da joj se dopusti da malkice ispuca svoje filinge. Zatim treba zastati (uvijek – zastati) kako bi se misao ukopčala. I zatim treba prešaltati na nježniji ton.) “Znaaam da je važno”, rekoh. “Kužim te, ali, dušo, ovo je važno meni. To je moj posao. I znam da ti misliš da je to samo sranje, ali to je ujedno i nešto što ja cijenim. Možeš li to shvatiti?”

Mi smo, uzevši sve u obzir, bili u fazi očekivanog kompromisnog popuštanja. Moje su me novine imenovale na tromjesečni rad u magazinu USA Today u Washingtonu, gdje sam se nadao zaslužiti ugled u svijetu zaista bitnog novinarstva. Jo je o tom poslu porazgovarala s “Naderovim ljudima”. Brak još sad trenutno nije bio u planu, no, kako sam sad obazrivo podsjećao Jo, na vidiku je bio kraj mojih dana provedenih u heavy metalu. Nije li mi mogla priuštiti ovu posljednju brijačinu?

Kasnije, u krevetu, natjerala me na obećanje. “Želim da ovo s Washingtonom bude drugačije.”

“Naravno da će biti drugačije”, rekao sam. “To je totalno drugačiji grad.”

“Znaš ti na što sam mislila”, rekla je. Sklopila je vjeđe, malkice se nasmiješila i za trenutak sam je mogao vidjeti u mislima kao šezdesetogodišnjakinju s bijelom kosom smotanom u pundžu i kožom koja je bila preiznurena da bi neprekidno blistala.

“Kog’ ćeš povesti sa sobom?”

“Najvjerojatnije jednog od frajera iz sportske rubrike.”

“Što je s Claudiom? Nisam o njoj baš čula u posljednje vrijeme.”

“Ima novog dečka”, rekoh. “Pandura, mislim.”

Bilo bi pošteno show nazvati razočaranjem. Oslobođen od studijske zvučne podrške Axlov je glas nadolazio tako šupljikavo neugođen, poput skvičanja gladnog galeba. Slash je bio toliko pijan da se stalno spoticao i padao. Roadie je morao odjuriti na pozornicu i ponovno ga postavljati u stajaći položaj. To je postajalo obeshrabrujuće.

Moj je ogled bio obeshrabrujući. Bend je svoje obožavatelje uzimao zdravo za gotovo, uludo je ispucao svoju “svetu priliku” tonući s pozicije fenomenalnog benda. Klik-klikao sam po svojem laptopu unutar ispražnjene komore unutrašnjosti arene dok su, niže, u podnožju roadiji rastavljali rasvjetu, stalke za bubnjeve i mikrofone.

Claudia je bila tamo gdje sam je i ostavio – na klupici pokraj stražnjeg izlaza. Kad sam joj ispričao o preseljenju u D. C. samo je svrnula pogled i kimnula. Bilo je to ono što je cijelo vrijeme i očekivala, pretpostavljam. Ali sad, kako sam joj prilazio dok je tamo sjedila u malenoj otužnoj bluzici, poželio sam da mogu za nju učiniti nešto, nekakvu nedvojbeno predivnu stvar koja bi mogla obnoviti magiju s kojim je zračila kao lifeguardica (kao čuvarica života!), tiha i tajnovito svemoćna prije tako puno vremena…

“Ajmo na cugu”, rekoh.

“Trebala bih ići doma.”

“Glupost.” Uhvatio sam je za ruku. “Pocugati ćemo malo vina. Idemo k meni i cugnut ćemo vino.” I dok smo odlazili u noć sazdanu od svojim čađavih plinova i mršavog mjeseca shvatio sam da je Claudia jedna od onih ljudi koji dopuštaju da ih pokreću tuđe želje – za nju je nametanje vlastitih želja povlačilo rizik kakav se nije osjećala spremnom preuzeti.

Kad sam zadnji put ušao u nju sklopila je vjeđe zavalivši se unatrag, a njezin se miris klora i losiona za kožu miješao s Josephininim parfemom koji se isparavao iz plahti. Nije mi se nimalo žurilo. Prije šest sati odbacio sam Jo na aerodrom – avion će sletjeti u New Yorku, ona će raščešljavati kosu, hrvati će se sa spremnikom za prtljagu smještenim iznad glave… Nisam ni pomišljao na vrijeme tamo na istoku, u El Pasu je, naravno, bila žega.

Claudijina su koljena počela podrhtavati. Njezini nožni prsti zarivali su se u moje listove, a usta su joj se labavo opustila. Kod svakog pokreta kojim sam ulazio u nju mogao sam čuti lagano zveckanje njezinih zubi. I kad su joj se kukovi počeli izdizati posegnuo sam rukom prema dolje da je pomilujem kako bi joj se tijelo moglo rastvoriti i ispustiti “čudo od vode”. Čak sam i tada (proživljavajući sve što se dogodilo, sve što će se dogoditi,) slikovito zamišljao da bih mogao spustiti glavu između njezinih nogu i biti… otplavljen.

Kad s nekim živite počnete kužiti način na koji se kreće, vrstu hoda i težinu koraka. To je način na koji funkcioniramo – ne uspijevamo spriječiti da se ne otkrijemo. Jo je uvijek preskakala dvije stube odjednom, pošteđujući tako desnu nogu od stare ozljede s baleta, izvodeći sićušne svuš-dumove kod doskoka. I sad sam nekako usprkos činjenici da je bila tisućama milja daleko mogao čuti opasno nabijanje njezinih koraka koji su se primicali. Claudia je počela stenjati i tijelo joj se rastvorilo ispuštajući vodu i… osjetio sam kako mi je tijelo ekstatično mahnitalo prema opetovanoj nirvani… Vrata su se treskom zalupila… Naša su tijela treskom lupala jedno o drugo… Josephinin je glas izustio moje ime… Claudia mi je ščepala lice kako bi me poljubila… Jedna crvena kožnata čizmica pojavila se na vratima… Svrnuo sam pogled prema dolje na blistavo znojno, u luku izvijeno Claudijino tijelo. Još sam uvijek vjerovao da bih mogao imati vremena…. da mi je preostalo još toliko vremena da si mogu priuštiti ovakvo ponašanje… A onda je Jo zakoračila u sobu i pogledala u nas… i činilo se da se kisik unutar njezina tijela stisnuo…

Počela je jecati, a zatim se gušila jecajima. Lice joj je postalo tamnocrveno. Bilo je očito da nije mogla disati. Claudijini su se kukovi umirili, karlica joj se skljokala se na plahte uz zvukove mokrog pljaskanja. Bila je okrenuta u suprotnom smjeru od vrata i još je uvijek bila obeznanjena nevinom čarolijom užitka. Onda je primijetila moje lice i okrenula je glavu, te je ugledala Jo… i ona je počela ridati nježne zvukove poput cvileža. Privukla je noge i stisnula ih je pod tijelom. Njezini su nalakirani noktići sličili sićušnim kapljicama krvi. Ništa se tu nije moglo reći, bila je tu ta soba i unutar nje bila su tri tijela…

Claudia je hiperventilirala. Jo nije disala, ili točnije, pokušavala je disati, uvlačiti zrak u pluća, ali nije uspijevala. Tijelo joj se grčilo u stotinama tihih štucaja – usne su joj bile prevučene po zubima, zgrčene u grimasi. Vjeđe su joj bile snažno stisnute. Da smo nas dvoje imali dijete, malu curicu, ovako bi izgledala u trenutku rađanja – gušeći se zrakom u nekakvoj hladnoj bijeloj prostoriji.

Mora da sam napravio nekakav pokret prema njoj, jer joj se tijelo trznulo i Jo je ustuknvši izašla iz sobe, tijela presamićena u struku poput sluge koji je neoprostivo narušio gospodarevu privatnost. Stajao sam pokraj ruba kreveta. Propuh koji je zapuhao kroz prozor pirkao je po mojem apsurdno malenom penisu. Po boku sam osjetio lagano bockanje. Još sam prije bio položio na krevet ručnik namjeravajući ga podmetnuti pod Claudiu, a sad sam ga obavio oko sebe i krenuo za Jo… Na umu mi je bila misao da sam još na neki način nekako povezan s njom…

Bila je u hodniku, teturala je prema stubišnom podestu. Da sam bar mogao vidjeti njezino lice. Toliko sam to želio – vidjeti njezino lice. “Diši” rekao sam. “Dušo, moraš disati.” Posegnuo sam rukom kako bih dotaknuo uvojke crne kose zakeljene po njezinim sljepoočnicama. Grlo joj se otkočilo i njezin je glas (napokon “sastavljen” sa zvukom) izašao u vidu snažne vibrirajuće agonije. Ruka joj je zaderala moje lice.

Zatim je poletjela niz stube i ja sam zajurišao za njom vičući čekaj, čekaj, čekaj, vičući o Bože, dušo, dušo… Susjedi su se povješali po kvakama… Na drugom katu dohvatio sam joj rukom rame, pokušao sam je našto kao oboriti, no odbacila me i sletio sam na trticu. Nekoliko sekundi poslije vrata u podnožju su tresnula. Osovio sam se na noge, potrčao prema dolje i izjurio van. Moj je ručnik bio otpao. Bio sam na ulici gol, krv je bila razmazana po mojem obrazu.

Netko je, pretpostavljam, pozvao policiju jer se patrolni automobil polako zaustavljao pred našom zgradom. Murjak je zaškiljio prema meni kroz zatamnjeno automobilsko staklo i ja sam se sagnuo uzmaknuvši, sakrivši se u sjenu vrata, promatrajući Jo dok je brzo trčala u noć i nestajala.

I Claudia je nestala. Abraka-dabra-nestala. Tu je bila samo mrlja na krevetu. Pogledao sam kupaonicu, ormare, svugdje… I onda mi je sinulo što se dogodilo – ona je SKOČILA KROZ PROZOR SPAVAĆE SOBE! TAMO NA NOGOSTUPU NALAZTI ĆE SE NJEZIN LEŠ I POLICAJCI ĆE HTJETI SAZNATI SVE KAKO-I-ZBOG-ČEGA-SVE-TO… Ali bila je to tek nekakva… turbo muškoumišljena fantazija. Tamo dolje nije bilo nikog osim murjaka koji je stajao pokraj svog patrolnog automobila. Izgledao je opako i zbunjeno. Ruka mu je odsutno počivala na dršci pištolja. A negdje u daljini, u pustinji svirao je radio… skvičavi glas Axla Rosea probijao se dopirući… pjevajući: Take me down to the Paradise City where the grass is green and the girls are pretty.

A sad, saslušajte me vi… ljudi s tom vašom staloženošću i razumnim osudama: OVO su stvari koje sam JA počinio. I za to sam bio kažnjen, kao što smo, na kraju, svi mi kažnjeni za poniženja koja nanesemo onima koji nas vole. Strpljivošću biblijskog proročanstva tuga čeka preljubnika.

Iako, ono čega se sad prisjećam jest to kako sam se osjećao nakon onog što sam činio, onih stanovitih večeri, vozeći doma prema Jo, slatkoj Jo, još uvijek malkice opijen, obavijen mirisom Claudie… krivudajući pustim trakovima autoceste I-10, zgrade skladišta promicale su putem, centar El Pasa bio je poput otoka sićušnih, dražesnih svjetiljki, Rio je putem promicao u crnilu i još dalje… točkastoplava svjetla Juáreza… Kako mi je srce bilo ispunjeno zahvalnošću! “Hvala”, želio sam zazvati. “Hvala! Hvala!”

I ako je svirala kazeta, (a svirala je često), nijemonabusita životnost benda, urlanje i nabijanje svih onih strastvenožestokih želja zgusnulo bi se u noći nada mnom preobrazivši se u jednu jedinu želju, stopivši se sa mojom žudnjom i potvrdom da sam JA činio nešto čak uzvišeno u očima mladih, radikalnih nabiguza… tražio sam ljubav na svim područjima svojega života izdižući se izvan dohvata osamljenosti i neuspjeha u blagoslovljeno daleku sferu “tuuucaaanjaaa”…

I baš su ti trenuci nježne i besmislene nostalgije oni trenuci u kojima ja znam da je nešto unutar mene još uvijek polomljeno.