Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

LJIGAVOHAKERSKI IGRAČ – KOMADA ŽDERAČ

 

Dečko-za-kompjutore šepuri se nad mojim kompom kako bi mi pomogao otvoriti ovaj uzezani e-mail kojeg mi je poslao Phoenix i u roku… o, pa… dvije sekunde spremna sam mu zguliti njegove vrećaste hlače i popljugati mu na licu mjesta. Naginje se preko moje tipkovnice, klik-klik-klika, ukrašen je opakozgodnim zaliscima i stavom “ja sam faca” s kojim se prešetava čitavom prostorijom potfutran onim tipom bolećivomaznog mošusa koji ima tendenciju potaknuti moje bradavice da naprave doing i sa svojim zubićima koje bih mogla, ma jebem mu… popapati, tol’ko zdravo izgledaju.

Već sam mu, podsjećam vas, bila ponudila svoju stolicu. Ali on to ne može dopustiti. A ne, ne.

Aaajd’ ti slatka mala ne mič’ se, veli mi i to je taj trenutak kad se moj susjed Brisby počinje odvaljivati, a ja sam, ono… Isusebože! Zašto se ovaj očajnopredivni stvor, ova zbenavljena skulptura macho-fantazije čije je ime (probajte se ne smijati) Lance i kojeg sam si zacrtala zvati Lancelot (oh, viteže, bocnite me svojim kopljem), zašto ovaj totalno-ga-izliži-od-glave-do-pete komad mora imati drek umjesto mozga?

Zato samo sjedim tamo snifajući ga i motreći njegove do ludila definirane tricepse kako se napinju i opuštaju, te zamijetim plave dlačice po njegovim ušnim školjkama (nešto kao žućkastopaperjaste), i način na koji mu se mala čvrsta guza napne kad mu dođe do “system errora”.

I najgora stvar u svemu jest to da on pili i pili priču o tome da ja mora da radim nešto svom kompjutoru – moje tuckanje po tipkovnici mora da je zbilja “hard” (“tuckanje”, kužite?), pa iako sam ustvari na neki način impresionirana njegovom uporabom riječi “hard” nema teorije da mu mogu uzvratiti upucavanjem bez da si totalno uništim uredski kredibilitet kod Brisbyja koji se u ovom trenutku već razvaljuje od smijeha. Ionako nije da imam vremena za takva sranja, imam rok do kojeg moram završiti posao. Iako ustvari, najgori je dio moja jebežljivožudeća mašta u kojoj me Lancelot sleđa boc-boc-bocka… i… o, ovo se ne može događati, nema šanse da se ovo događa! Nema šanse da žudim za Dečkom-za-kompjutore kad imam rok, to je pre prejadno, čak i za mene.

Samo, Brisby je sad na telefonu, razgovara sa svojom zaručnicom po dvanaesti jebeni put ovog sata i Lancelot mi veli da će morati “resetirati”… i odjednom on uroni pod moj stol, a ja zaboravim odrolati svoju stolicu unatrag jer sam prezaposlena buljenjem u njegova leđa i prebrojavanjem pojedinih mišića (u glavi ih pamtim kao neku vrst mape) i onda se nešto očeše o moje koljeno, njegovo zapešće, pretpostavljam, ali naravno, ja na sebi imam te traperice, jer u uredu je jebenih nula stupnjeva. Što vani postaje toplije to oni jače rashlađuju ured.

Potom, samo da održi ravnotežu, pretpostavljam, Lancelot položi svoj dlan po mojem ristu i počne s tim sićušnim stiskovima, kao da će mi nožice uložit’ u štiklice i željela bih mu reći: hej, genijalac, na ovo stopalo se nastavlja list i bedro, pa ti navali…

Ali prije nego što mogu išta izustiti on se okrene i izvijesti me “da je skoro pa ukont’o” i ja bih se najradije razvalila i istovremeno prevukla jezikom po ružičastim kanalićima iza njegova uha i mogu čuti Brisbyja kako je promumljao svoje mvo…limte.. i poklopio, a moj se ekran zacrnio.

Lancelot se na bedrima izrolao unatrag točno toliko da mu se ispod košulje oformi nabor i ja zamislim da sam oplela ruke oko njega grabeći dlanovima meso na njegovim ramenima i njegovi prednji zubići, njegovi, dopustite mi naglasiti, prokleto savršeni prednji zubi! grizu moju ključnu kost i… znam da će me Brisby podjebavati u vijeke vjekova dok nas smrt ne rastavi, no prekasno je. Ja već polu-visim sa stolice u polu-psećem položaju i koljena mi drhte… Ahm.

“Totalka si sređena”, kaže mi Lance. “Samo ga uključi.” On sad opet visi nada mnom.

“Znaš kako ga upaliti, ne?” kaže. A ja k’o fol: “Aha, ma nije paljenje ono što me brine, nego da ‘tvrdi disk’ šljaka…” I istog trena, još i prije nego se Brisby rascereka, zažalim što sam se srozala na radodajnu namigušu pred Dečkom-za-kompjutore koji me obdari svojim jeftino zlobnim cerekom koji prouzroči tu dražesnu jamicu na njegovom lijevom obrazu; ne baš rupicu, više kao boru, boričicu, koju potom mora upropastiti izjavljujući: možda bi ti jedanput mogla navratiti u moj ured pa bi mogli na tome poradit’… I ja sad klateći se da povratim ravnotežu i toplo se nadajući da će me se jednostavno okaniti mumljam: “Aha, možda kad stignu novi laptopi, Lance. Mogla bi navratiti i otplesati ti svoj ekskluzivni laptop-dance.”

“To bi mi pasalo”, veli. “To bi mi jako pasalo.” A onda (pazi ovo!) on namigne tako da napokon mogu isceriti pristojnopodrugljiv smijeh, čistokrvni “ha-ha-debilosu-jedan-daj-otpuži-natrag-u-pećinu-iz-koje-si-doš’o” smijeh, što još uvijek nije dovoljno da bih si skinula Brisbyja s grbače, jer čim su Dečko-za-kompjutore i njegova filet mignon guza otprašili Brisby mi poruči: kad ću ja dobit’ svoju porciju? misleći na laptop-dance, pizda jedna.

Ono što zaista želim znati jest: kad se izrodio taj otužni novi “žanr” ljudske vrste, ti “ljigavohakerski igrači”? Jer čak još prije dvije godine Računalni Inženjer je bio ta sitna ljiga od čovjeka koji je tupio o centralnom mrežnom sustavu i bio je savršeno zadovoljan s tim da se združuje sa svojim tehno-kompićima i nabacuje četrdesetinešto razvedenicama u Mac Warehouseu. Ti su frajeri posjedovali stanovitu patetiku, aroganciju introverta, jer znali su da ostale u uredu drže za jaja. Samo, oni su u osnovi bili… uplašeni od ljudi. Onda se oformila ta nova pasmina, frajeri tipa Lance koji više nisu Računalni Inženjeri. Oni su sad Dečki-za-kompjutore, što znači da mogu biti zgodnički i otvoreni i neki od njih, kao npr. Lance, čak i napeti. I oni se šepure po uredu priskačući u pomoć svima nama presjebanima za kompjutore, uključujući i izdavača čija ćelendra poprimi nijansu umaka od paradajza svaki put kad mu Mac skrahira i koji ljubi tlo po kojem Lance hoda jer se bez Lancea njegov-kursor-neće-ni-maknuti!

Kad Lance ne zašprehava koke iz odjela izrade i marketinga, čak ni onu koku iz uredništva (tj. mene), drugim riječima, kad ne cirkulira među svojim “poslovnim subjektima” Lance sjedi u svojem uredu i preko spikerfona razgovara s ostalim ljigavohakerskim igračima u drugim uredima. Svi se oni nadvikuju, igraju pomoću daljinskog upravljača Nerf Basketball i muljaju.

Kako je Dečko-za-kompjutore postao… “vitez-spasilac”? Kako je umjerenouobraženi Računalni Inženjer premetnuo u ljigavohakerskog igrača – komada žderača? Brisby i ja razvili smo sljedeće teorije.

Teorija o kulerizmu: Postojeća populacija neoženjenih muškaraca prepoznajući potencijal izigravanja skuliranosti podvrgnula se tajanstvenoj transformaciji po shemi časopisa za muškarce što uključuje: kozmetičko čišćenje lica, vježbanje s utezima, određene vrste brzopoteznih seminara komunikologije i prezentacije, te oblačenje po principu “zbigecan od glave do pete”.

Teorija o coolu koji se izdigao iz guzice u glavu: osnovna ideja: bogatstvo & moć nudili su se svakome tko je posjedovao dašak tehničke “ja znam kako to funkcionira” spoznaje. Jedna totalno nova populacija muškaraca koji su bili donekle skulirani (a koji su prije toga pretendirali biti, recimo, agenti za prodaju nekretnina), odabrala je karijeru u informatici.

Teorija o ne baš pretjerano velikim očekivanjima: Ljudski subjekti utopljeni u ljigavoj pasivnosti Računalnih Inženjera pokazuju tendenciju preuveličavanja kulerizma Dečkiju-za-kompjutore.

Kao što je to sročio Brisby: kad očekuješ nekog poput Billa Gatesa, onda ti i skroz osrednji tip počne izgledati poput Brada Pitta.

Srodni fenomen – tzv. efekt ljigavohakerskog cerekanja postulira da prekaljeni kuleri naglašavaju da su jebozovni kroz ironiju, što je isti princip koji navodi scenariste pornića da ubacuju toliko scena grupnog seksa u kojima se pojavljuju kamenjarke obučene kao knjižničarke.

Samo, do kojeg će se nivoa ta amplituda podići? Ljigavohakerski mafijaši? Ljigavohakerski top modeli? Ljigavohakerski “gangsta-raperi”? Koliko će si kulturološke moći ljigavohakerski informatičar prigrabiti prije nego što ljudi shvate da je samo frajer koji zna “razgovarati s kompjutorom”? I možda još znakovitije pitanje – ZBOG ČEGA DEČKO-ZA-KOMPJUTORE I NJEGOV VISULJAK MORAJU OPSJEDATI SVAKI MOJ NA JAVI PROVEDENI TRENUTAK?

Daklem, nalazimo se na jednom od onih happy hour partyja za ekipu iz ureda koji bi trebali ojačati moral zaposlenika, iako ovakvi tulumi imaju tendenciju pojačati osjećaj (bar kod Brisbyja i mene) da smo pomoću njih podmićeni da budemo kuš. Naravno, Brisby je otpapučario na neki od angažmana oko svoje zaručnice poput dobrog, malog, monogamnog fer igrača kakav on i jeste, ostavljajući me potpuno ranjivu na uredsko-upucavačke sile zla protiv kojih mi je jedina obrana moja nacuganost, tako da kad mi je nešto doletjelo na kosu ja sam probauljala uokolo u stanovitom ja-sam-mica-maca-fajterica grču i opalih se o nešto što po opipu sliči na drvenotvrdu granu na kojoj je koža – to je Dečko-za-kompjutore i njegovi filmski zubići, a on izvodi tu fintu s kapcima, nekakav polunamig zbog čega izgleda k’o mačak na suncu.

“Ciao bella”, veli. “Jesam te prep’o?”

“Ja sam mislila da si muuuha…”, izgovaram.

“Možda jesam. Možda sam ja Španjolska mušica.”

“Joj daj mooolim te…”, kažem. “Odi zamoli čarobnjaka iz Oza da ti da mozak…” (Mogli biste zaključiti da će mu ovo začepiti kljun. Ali ne, on mora pričati o nekakvoj bezveznoj… nemam čak ni pojma kakvoj gluposti… o isusebože… nečemu!) “Šta se dogodilo s tvojim klubom obožavateljica?” velim. Zadnjih sat vremena mu je Marcie, fufica-iz-odjela-za-grafičku-pripremu nabijala svoje sisurine u facu, a čak i sad dok razgovaramo ona je na drugom kraju sobe, odašilje mi službene “to-biti-moj-mužjak” ubojite prostrele, što čitavu stvar čini samo još jadnijom jer ne postoje parametri po kojima se natječe s ženskom koja navodi pirsing na bradavicama u svom životopisu u rubrici “ostale sposobnosti”.

“Šta piješ?” kaže on.

“G&T.”

On zatrese svojom medenom, praznom glavom.

“Gin”, izgovaram polako. “I tonik.”

“Gin?” veli on. “Jel’ te to potakne da poželiš zabluditi?”

Ustvari, to me potakne da ti poželim otfikariti glavu. Jel’ se to kvalificira kao blud? Ili je to više onak’, za “opće dobro”? Ali dobar stari Lancelot, nije on taj koji bi se olako predao. On nastavlja postavljati pitanja kao da je jednom pročitao knjigu u kojoj piše: postavljajte puuuno pitanja. Koke grizu kad se interesirate za njihove živote. Kad sam počela raditi za novine? Kako sam ušla u izvještavanje? Gdje živim? Možete razaznati kako on ne sluša doista (a bome ni ja zahvaljujući cugi).

Zatim, krene sa svom tom radnjom opipavanje kose, igranja s mojom kosom i ja mu ne baš uvjerljivo velim da prekine. Kapci mu se malkice spuste i on mi ispali svoj “pogled lažnog pokajanja”, ali na takav način da radije od toga da zamijetim kako mu je navodno žao, ono što ja primjećujem su mišići koji mu strše iz vrata – dva identična izbočenonapeta mišića, gotovo poput škrgi. Isuse, jel’ Lancelot bilda vrat? Ide li u teretanu gdje postoji specijalni program za treniranje vrata!? Prosvijetli mi se u tom užasnom trenu (kojeg radije nebih poistovjetila s epifanijom) da je on vjerojatno dovoljno snažan da svojim vratom pričepi cijelo moje (golo) tijelo. Mogla bih se skljokati na njegovu prema gore okrenutu facu, na njegove mokraste bijele zubiće i on bi me mogao pričepiti svojim vratom.

Bespomoćno gledam uokolo za Brisbyjem ili nekim drugim iz “editorijala” tko će izbaviti cijelu stvar, ali nije ostao nitko osim Napaljenih i Štakorskih Ljiga obavijenih svojim radim-za-proviziju cerekom, te Nakaznokosturofacog Ološa iz odjela za produkciju.

A Marcy? Gdje je do vraga Marcy?

Dečko-za-kompjutore primakne se na odstrelnu razdaljinu i mogu namirisati u njegovu dahu cugu white russian (slatku i mliječnu i pijanoalkoholnu) i njegovu trulastu kolonjsku vodicu/deodorant… i njegov božanstveni vrat koji se dok guta pomiče unatrag. No, točno prije nego li sam spremna biti odnešana na pučinu nerazumne ljubavi taj sićušni crvić samopoštovanja dobaci mi šlagvort, i kažem: “Kol’ko imaš godina? Reci mi kol’ko imaš godina.”

“Kol’ko misliš da imam?”

“Ne znam, Lance. Sedam?”

“Dvadesetsedam”, kaže. “U prosincu. Zašto? Kol’ko ti imaš godina?”

Dakle, mislim… kako uspiješ poživjeti do dvadeset-i-sedme u ovoj civilizaciji bez da skontaš da je ovo loše pitanje? Kako se to desi? “Di živiš?” kažem. Ovo ga je pitanje, izgleda, izbezumilo. Provlači dlanom kroz kosu koja pucketa i prezentira mi svoje bicepse s dvije vene koje se križaju poput seoskih cestica na karti nadajući se da ću ja biti toliko opčinjena da ću zaboraviti na pitanje.

“Tu blizu…”, kaže odmahujući neodređeno.

“Stvarno?” Zagrizem limetu. “Gdje?”

Sad se nagnuo unatrag izgledajući daleko manje samosvjesno, provlačeći moju kosu između palca i kažiprsta poput tkanine odijela oko čije se kupovine premišlja. “Mda”, veli. “Imam tu gajbu odma’ iza birca. Prilično je cool. Nikad se ne moram brinuti za režije…”

Odgovor je tol’ko jadan da, na neki način, ja “navijam” za njega da… prestane govoriti engleskim jezikom… I sine mi, (ustvari, strefi me kao što cigle padnu s velike visine na naivce) – LANCELOT ŽIVI SA STARCIMA! DVADESETSEDMOGODIŠNJE DJETEŠCE! Njegov se napuhani dečko-za-kompjutore-personaliti skvrčio na krevetić za jednu osobu, poster pornoglumice prikucan o zid, rubikovu kocku na ormariću, mamicu koja ulijeće u njegovu sobu s njegovim donjim rubljem opranim i složenim na male kvadratiće, koja mu priprema paštu sa sirom, na tateka koji se izderava na njega da “iznese smeće!”…

Samo me pregolema tuga te spoznaje izbavila od galopirajuće žudnje da mu počnem grickati usne, pa (hvalatibože) prije nego li sam to uspjela učiniti Marcie si je “prorezala” put do nas, sva neraspoložena i napiždžena, a ja sam odgibala u kupaonicu (prije nego li se išta počupavajuće moglo dogoditi) i sjela sam na školjku pa sam osluškivala svoj mjehur kako se prazni od tonika pitajući se zašto se Brisby nije mogao zadržati tu u okolici dovoljno dugo da me spasi od… mene same.

Razgovaram s Galom o tom sranju, jer ona zna svu “moju storiju”, svako beznadno “činio-se-k’o-dobar-dečko, zbiiilja-pametan, dao-mi-je-pusu-za-laku-noć” zeznuće i ja joj kažem: “Sad nema šanse da mogu s njim odraditi ‘one stvari’, jel’ tako? Jel’ tako, Gala? Ak’ živi sa starcima?”

Ona veli: “Zašto ne?”

“To je k’o pravilo, jel’ tako? Nismo li mi imali to pravilo?”

Ali Gala, iako mi je najbolja frendica na svijetu, možda nije najbolja osoba za savjetovanje jer je prije pet mjeseci uhvatila supruga u nevjeri i znogirala ga je i… cijela ju je stvar učinila nesigurnijom oko bilo čega. Znala mi je održavati te stroge govorancije o tome da ne tretiram vlastito tijelo poput peri deri odjeće, o “dostojanstvu u posjedovanju”, i tako dalje.

Sad tek pita: “Pa što ti želiš učiniti?”

“Ja ga, ludice jedna, želim pojebati”, kažem. “O bože, Gala, ti nemaš pojma, danas sam išla na ručak i on je sjedio tamo na podu svojeg ureda s tim dijelovima posvuda oko sebe i s tim velikim odvijačem i s… tim podlakticama…”

“Majstor spretnih ručica”, veli Gala.

“Majstor koji živi sa starcima.”

“To ne znaš.”

“Tome služi svo to napuhavanje”, velim. “Protuteža kompleksima.”

“Možda je napuhavanje samo napuhavanje. Možda ga je “priroda obdarila”…”, kaže Gala.

(No dakle, mislim: kako smo došli od “peri-deri-odjeća-fuj”, do “obdaren”!?)

“Nazovi ga”, kaže Gala. “Imaš popis telefonskih brojeva, jel’ tako? Jednostavno ga nazovi!”

“Što ak’ se javi njegova mama? Što bi’ trebala reći – helou mama. Vi mene ne znate, al’ ja bi’ htjela izlizati jaja vašem sinu. Jel’ očekujete da će kasnije doći doma?…”

U njezinu stanu tresnu vrata i moje kumče Justin (koji je toliko sladak da bih ga mogla doslovno popapati kad nitko ne bi gledao) uđe urlajući. Gala mi kaže da pričekam sekundicu i odurla Justinu da, molim, ode u drugu sobu, mamica trenutno razgovara s nekim na telefon, (a što kod mene izazove filing kako sam ja jedna stroga teta).

“On zna te stvari oko kompjutora”, velim. “Pa mora imati kakvu-takvu inteligenciju, ne? Osim toga, ja sam oduvijek bila na neki način štreberica? Nisam li Gala? U školi? Nisam li uvijek bila nekako… štreberasta?”

Ali Justin sad šizi urlajući nešto o pizzi, tata mu daje pizzu, on hoće pizzu. On je takav maleni frajerčić da se poželim nasmijati, iako, ustvari, ono što se desi jest da počnem malkice plakati misleći na Galu i na to kako je izgledala u vjenčanici, kako je netremice gledala u Johna tijekom njihovog prvog plesa, s tolikim sanjarećim povjerenjem da smo ja i druge djeveruše mogle osjetiti kucanje svojih srdaca. Nije da je brak med i mlijeko, ali na nekoj točki shvatiš da je povoljniji od “obijanja pločnika” po gradu sa skarletnocrvenim natpisom “JA-SAM-SOLO” na grudima, spetljavanja s frajerima koji su ili totalni kurviši, ili nekonvencionalni emotivci, a što znači tek to da je njihova čelično-ženomrzačka srž zakopana malo dublje, treba vam nešto više vremena da dođete do onog mjesta gdje doručkujete u nekakvoj jadnoj zalogajnici poslije noći divljačkobijesnog seksa (“ako-ništa-drugo-još-uvijek-imamo-taj-seks”) ili bez IKAKVOG seksa, i željeli biste ga upitati: što se dogodilo s onim drugim stvarima koje su nas povezivale? Samo, on gleda prema dolje u svoj tanjur, trančira palačinku i njegovo je lice… umrtvljeno podrhtavanje poput kompjutorskog kursora, pa ga tek zamolite da vam doda preljev… osim što je još gore od toga jer… MOŽDA UOPĆE NIJE PROBLEM U NJIMA! Možda je problem u meni. Možda sam ja ta koja na neki način sjebe, zahtijeva previše, treba previše, previše se razljuti, cmizdrava, promjenjivih raspoloženja. Istina je možda da ne mogu biti voljena i ja se uvalim u jedan od onih trenutaka gdje mogu “vidjeti” sve što nikad neću dobiti – frajera, onu haljinu, taj jedan ples… a Justin naurlava i Gala kaže da mora ići, pa spustim slušalicu.

Brisby i ja smo se zaputili po nekakve tacose, no liftu je potrebna čitava vječnost i svi u uredu izgledaju zarobljeni pod glazurom kasnopopodnevnog nezadovoljstva osim Dečka-za-kompjutore kojeg možemo čuti kako se smije jednim od onih neiskrenih “strojnica smjehova” – kh-kh-kh – koje modernorokerski sportaši izvode čitavo vrijeme. Brisby pogleda u mene i mi se usmjerimo prema njegovom malom, uzornim cerekom obavijenom uredu. Nije ni da smo prisluškivali jer on praktički viče: “Nema šanse frajeru! Izgledala je k’o drek. Kakav joj je bio status, frajeru? Ti jebeni lažove! Ona je bila jebeno zarazna! Kh-kh-kh. Da, da sam to bio ja, ja bi otposl’o taj drek na kemijsko čišćenje! Čekaj, di bi to pronaš’o? Između guzova? Varikina, frajeru! Clorox! Kh-kh-kh. Ja sam jebeno ozbiljan, frajeru.Taj drek će te oslijepiti. Penicilin, frajeru! Penis-cilin. Kh-kh-kh.”

I ono što je famozno nije to da netko tko obitava na životu tijekom gotovo tri desetljeća govori ovako (iako, to na neki način jest famozno), nego to da to traje i traje i traje, ta turbo-studoška spika koja nakon nekog vremena nije tako jako ofenzivna koliko je otužna, prožeta dubokim, osamljenim bijesom Ljigavohakerskog Igrača.

Sve što Brisby i ja uzmognemo reći u liftu jest: vau. Ja izvedem nekoliko kh-kh-khhova za ručkom, ali Brisby želi razgovarati o svojoj zaručnici koju sam susrela dvaput i koja se čini cool, na otmjenoseksi način, možda malo presuzdržano otmjen. Ona želi da Brisby, prije nego se vjenčaju, krene na taj tečaj, (to je najnovija furka!), kod njezinog svećenika. (Ona ima svećenika!) To će ih zbližiti, izmozgala je, a oko čega ja nisam baš sigurna jer Brisby nije tip crkvenjaka. Čak i nakon što je njegova mama imala infarkt, a on se morao vratiti natrag doma (odseliti se iz Dallasa), niste ga čuli pričati o Božjem Velikom Planu ili bilo kakvom takvom srać-sraćkanju. Samo je rekao: “Što bih trebao napraviti? Dopustiti da se uguši pljuvačkom?”

Ali sad gleda u mene, siromašak, kao, što JA mislim da bi on trebao napraviti. Odjednom osjetih se usplahireno. “Kakva je svećenikova ‘postava'”, kažem.

Brisby nabaci svoju “Morley Safer facu”, onu koju koristi kad ima neku veliku facu na telefonu i na sekundicu se pobojim da sam ga raspizdila. “Trenutno nije ‘zarazan'”, veli Brisby. “To znam.”

“Jel mu je penis na penis-cilinu? Znaš li ak’ mu je penis na penis-cilinu?”

“Sranje!”, Brisby se opali po čelu. “Zaboravio sam pitati.”

I samo sjedeći tamo, nagrickavajući po svojim tacosima s kiselim vrhnjem (koje nam je ofarbalo usne i ljutim umakom koji nam je spalio grlo), osjetih se toliko rasterećenom (olakšanom) što je Brisby u mojoj blizini, da mi je prijatelj, da smo slušali Dečka-za-kompjutore zajedno, tako da mi ON može osigurati, ako već ne “moralno vodstvo”, a onda barem “predskazanje” pobožne sramote koju ću iskusiti “post-jebno”.

A onda bude Noć vještica što znači da uprava iz novina priređuje jednu od tih obvezatnih kostimiranih zabava s namjerom da se uliže oglašivačima. Ja izmozgam – ma nek sve ide k vragu, subota je navečer, ne pomlađujem se, pa odem kao Lolita – dokoljenke, plisirana suknjica, dvije kikice i napaljeni peseki ovog svijeta zavijaju i zavijaju; ima nešto u šansi (izglednosti) za “podučavanjem” dvanaestogodišnjakinje što odapinje spermiće u orbitu.

Izobilje cuge, nekakva pristojna predjela od izgrilanih račića i didžej koji nekako uspijeva ne biti pušiona. Sub Rosa, maleni klub koji su unajmili ima taj sićušni, udubljeni plesni podij i sve koke, uključujući mene, izvode svoje šouprograme jednom nakon što je uprava zgibala, vrišteći skupa na “Got to Be Real” i “I Will Survive”, drmusajući se u disco-hopa-cupa-stilu dok specijalci iz “poslovnog kruga” razbuktavaju vatru i… mjesto ustvari počinje postajati pomalo sexy, pomalo znojavo, a što se odigrava paralelno dok Dečko-za-kompjutore “izvodi-svoj-ulazak”. Nosi taj “Zorro-se-spario-s-Liberacijem-kostim” – zatamnjena šminkica oko očiju, prstenje na malom prstu, šljokičasti plašt koji mlatara uokolo dok paradira i… prolomi sa taj veliki poklič i mi koke strgnemo mu plašt, a sve što on ima na sebi jest bijela kožna majica s pripadajućim historijskim uresima i evo ti NJEGA – “kobasičice” u stavu prema gore poput zadovoljnog, malog peseka. Sad se sve isposložilo na mjesto – on je tetkica. Golema, napaljiva imam-trbušnjake-za-vola-ubit tetkica. Perfektno. Onda se pojavi njegova cura za spoj, Marcie, fufica-iz-odjela-za-grafičku-pripremu, utiješnjena u top iz kojega se prelijevaju sisurine, zakrabuljena ispod plave maskare, ponašajući se drskopreseravajuće. On i ona spareni, kakav freak show, kao Rocky Horror bez pjevnih melodija.

Ali dovraga! Muzika je dobra, a gin je natopio stanovitom opraštajućesentimentalnom kenjkavošću sve i svakoga, i ja uživam drmusajući se uokolo u uvjerenosti u svoj seksepil koji je ojačan muškim snagama koje me propituju jesam li zločesta curica i želim li da mi se zabrane izlasci, te mi šapama dodiruju suknjicu i bulje u moju kosu kao da je to nekakvo božansko dostignuće. Mislim, ionako, koliko ovakvih noći čovijek dobije?

Mogu osjetiti kako me Brisby provjerava iz kuta prostorije gdje on i zaručnica napikavaju ostatke od predjela. Oboje su obučeni u uzorak sa zatvorskim prugama i male budalaste kapice, s malenom plastičnom kuglom i lancem između njih dvoje (kužite?) i očito je da je “bolja polovica” u jednoj od svojih napižđenosti, ona želi izaći odavde, pa iako je Brisby vjerojatno moja posljednja spona sa zdravim razumom, s mojim “ne-učini-nešto-famozno & blesavo”, pripravna sam da će njih dvoje otploviti u svoj prokleti, beskrvni duet od života i ostaviti nas ostale da jedni druge izjedamo. Ono što jest: ne sviđa mi se pogled na Brisbyjevoj faci, toliko turoban i samozadovoljan da poželim otkoračati tamo i pljusnuti ga, iako, prije nego li uzmognem čak i zakoračiti u tom smjeru, njega nema. Naravno.

Vratim se na zabavu, a tamo je Lancelot, lansiran je u tu energičnoveselu “ja-sam-r-r-r-robot” plesnu koreografiju, što je seksi na nekakav “patim-od-sindroma-nekontroliranog-trzanja-mišića” način, te je vrlo efektivno kao strategija za držanje ženskog stada na okupu. On me zgurava u taj tamni, tihi kutak (sa svojim prokleto senzacionalnim pimpekom nad pimpekima), podalje od muzike, no još uvijek na vidljivom mjestu… i mogu osjetiti cugu kako mi “zadebljava” jezik, moj se otpor pretvara u puding.

“Gdje ti je… pratilja ?” velim onemoćalo.

On pogleda uokolo. “Tko? Marcie? Mda, ona izgleda cool, jelda?”

“Vrlo cura-za-escort”, kažem. “Vrlo droljavoseksi-maca.”

“Ne vidim tvog suučesnika u zločinu”, veli. “Kako mu je ime? Bixby?”

A što me gotovo nasmije, jer Lancelot očito misli da smo mi “upareni”, tolk’o je prozirno pokopčao. Ali prije nego li uspijem nanovo pucnuti bičem on zakorači prema naprijed tako da je ustvari, huh, tik predamnom.

“Ti si cool”, kaže. “Znaš to? Sviđaš mi se.”

Tek na sekundicu zakoračim unatrag od situacije i pogledam u to blesasto živinče, u stanovitu količinu kombiniranog uleta s tehnikom pojebljivanja-muhe-u-letu i pokušavam dokučiti… štogod da se dogodilo sa suptilnim, odmjerenim udvaranjem (mudrootmjenim-plesom-pohote-usmjerenim-protiv-vlastitog-zauzdavanja). Tada se Lancelot nagne prema dolje i pritisne svoja usta po mojima, a njegove su usne meke i vlažne s unutrašnje strane, te mogu okusiti ljigavohakersku zubnu pastu u njegovu dahu dok progrickava svoj put u moja usta, a tijelo mu bubne po mojem, toplo i tvrdo. Krenemo se žvaljakati točno tamo, pred manje više svima, tako da sam čarolijom prekomandirana, srozana od “predpubertetske curice iz katoličke škole” na “uredsku fuficu” i što je još bolje, ja sam sretna zbog toga, jer mogu osjetiti kompliciranu “križaljku” njegovih leđnih mišića, njegova bedra, svilenkastost njegovih dlačica ispod pazuha i shvatim da iako je ovo iskustvo totalno sranje, ono je također i apsolutno savršeno. K’o u filmovima, jedna od onih šema u kojoj su naše različitosti ustvari kompatibilne, te svi vele: oh, da, naravno, kako to nismo cijelo vrijeme vidjeli? Oni si srodne duše. Kao suprotnost stvarnom životu gdje kažu: dopustila si mu da ti uvali jezik kamo ono točno?

Tu u venama prošaranom naručju Lancelota, Dečka-za-kompjutore, spremna sam otpustiti ideju o savršenom frajeru, nekome s kim mogu razgovarati o bilo čemu na kugli zemaljskoj, jer, zaista, na kraju, nije li razgovor nešto kao precijenjen? Nije li razgovor samo način forsiranja nekakve romantične legende koja ionako nikad ne funkcionira? A osim toga, ja bih mogla naučiti “govoriti kompjutorskim jezikom”, svim tim jedinicama i nulama i mogla bih čak biti u stanju istrenirati Lancelota da podriguje zatvorenih usta, te da ne govori “fuksa” tol’ko često, a imanje djece će ga smiriti, osjećam da će biti dobar otac, jer već mogu osjetiti koliko puno cijeni “majčinsku ulogu”… samo, by the way, on nastavlja koljenom razguravati moje kukove poput trenera na tečaju za trudnice.

Zatim, tu je taj glasni plop i nejasan statički zvuk, a muzika zamre, te se svi u prostoriji okrenu prema nama kao, mi smo nekako drpanjem isušili muziku u tišinu, a što, kako ispadne… ta mala izbočina o koju sam se oslonila očekujući da ću se podbočiti o nju kao o polugu, izgleda da je ustvari bila izlazni kanal. Nda, baš taj izlazni kanal u koji je DJ Dennis (DJ Dennis?) uštekao svoj sumnjivi “kompatibilan-s-karaokama” DK2 Partymaster sistem.

Ponovno uključenje u svijet iščeznulog partyja bilo bi dovoljno usrano, no, stari je Lancelot jednostavno morao upotpuniti šou program obznanivši razlaz izjavom: hvala za ples, bejbe, prije nego je uronio pokraj stola s predjelima u nastojanju da prikrije svoju “podivljalu” macho-man izbočinu.

Pozitivna strana jest činjenica da je Marcie fufica-iz-odjela-za-grafičku-pripremu uzela X, što ju je učinilo nesposobnom da učini bilo što gadnije od toga da me žestoko zagrli, te mi ponudi da će mi napraviti pirsing-na-septumu.

Zgibam van u neprijatan zagađeni zrak. Svi gledaju kako odlazim, gledaju droljavo-starastu-koku-reporterku, a što bi, da sam još uvijek pijana, mogla ustvari biti stepenica nabolje od starasta-koka-reporterka. Ali cuga je prekinula suradnju s mojom krvi – izlazi u acetonskim isparavanjima, a parkiralište je prazno i ja odlazim sama.

Ne želim brinuti o tome što bilo tko misli o meni jer to nije poanta. Stvar je u tome da sam zabrinuta oko toga što JA mislim o sebi, u što sam se pretvorila, zašto trošim te dragocjene godine za koje sam uvijek sanjala da će uključivati dobrog muškarca i brak i malene jedno ili dvoje dječice, zašto trošim ove godine premišljajući se o nekakvim frajerima iz zemlje Nedođije.

Taj crveni auto marke Tercel uleti na parking, što je čudno jer Brisby vozi crvenog Tercela, a onda se Brisby osobno nasmije iz auta, još uvijek u tom zatvorskom kostimu i uputi se prema klubu izgledajući neobično napižđeno, njegov se mali plastični lanac vuče iza njega po zemlji. Mora da je nešto zaboravio, ključeve ili lisnicu. Uvijek nešto zaboravlja. Minutu kasnije ponovno izađe, a ja se sagnem iza te stupolike stvari i mogu ga čuti kako prelazi preko parkinga i samo zamišljeni prizor… njega – njegov smiješnonespretni hod, njegova usta pribodenostegnuta u kutovima, razočaranje u njegovim očima, samo to je dovoljno da me razjeca. Do trena kad je prema meni ispružio ruke ja sam već kolabirala u njegovo naručje i zaridala.

“Oprosti. Žao mi je. Nije moja krivica da imam osjećaje za Dečka-za-kompjutore. Nisam to htjela. Ali on je sladak i sviđam mu se i ja se ne pomlađujem, Bris. Imam trideset-jebene-tri godine, znaš? I osim toga, osim toga, ti nisi bio tamo. Ti si me trebao spasiti. Ti si me trebao držati podalje od toga da napravim nešto blesavo. Šta sam trebala napraviti tamo bez tebe?” Nisam sigurna koliko je od tog razumljivo zbog toga jer mi je glava zakopana u njegova prsa i riječi izlaze totalno šmrkave. Brisby me obgrli i kaže da je u redu, shhh, dobro je, te mi gladi kosu. “Samo sam bio zabrinut za tebe”, kaže. “Puno si popila.” Zatim mi dopušta da plačem dok se potpuno isplačem. Napokon veli: “Možda bismo mogli otići na kavu. Dobro?”

I to je toliko slatka gesta, toliko ono-što-ja-želim. Samo sjediti tamo i trijezniti se i klafrati s Brisbyjem.

“Što je s Christine?” kažem. “Neće li ona čekati?”

Brisby na sekundu pogleda prema dolje, zatrese glavom. “Nemoj se brinuti oko toga.”

“Jel sve okej?”, upitam.

I sad ga mogu vidjeti kako se muči da zadrži svoju ja-sam-hrabar facu. Posegnuo je prema dolje i potegnuo plastični lanac oko zgloba. “Koji blesavi kostim”, kaže. “Trebao sam doći kao Ružnokužna Gljiva kako sam prvotno planirao.”

“Pruge te izdužuju, izgledaš viši”, kažem.

“Valjda. Nije bila moja zamisao.”

Njegove su ruke još obavijene oko mene, olabavljene, ali ne prelabavo i ja neprekidno razmišljam da bi ovo trebalo biti neobično, način na koji se naša tijela dodiruju, jer mi smo tako dobri frendovi. Zatim Brisby učini tu predivnu stvar. Namjesti svoj palac i kažiprst i nježno podigne moju bradu i pritisne svoje usne na moje čelo te ih zadrži tamo oko minute, dišući kroz nos. I ne znam što to točno znači: Brisby me grli i ne postoji ništa neobično u tome, on me grli govoreći shhh, njegov dah klizi u moju kosu, nas dvoje smo na putu da odemo na kavu, da popričamo… ali još ne govorimo, samo stojimo tamo na tom praznom parkingu, njišući se, i to je sve.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.