Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

MOSKVA

Rekla mu je: “Ja sam potpuno gola.”

Bile su to prve riječi koje je izgovorila – skotrljale su se iz njezinih usta predivno oblikovane, omekšane naglaskom koji je zvučao poput francuskog, no bio je iz istočnijih krajeva, iz Moskve, tako da ono što je on čuo bilo je: jasm posfe gggola. Ton njezina glasa postupno se povisio postavivši naglasak na treću riječ, kao da je njezina golotinja dar namijenjen u potpunosti njemu, izložen bez primisli, bez ikakve svijesti o žestokim posljedicama kojima može rezultirati ovakva izjava.

Bili su povezani lošom piskavom telefonskom linijom. Njezin glas kao da je mogao biti odaslan prije pedesetak godina. Sklopio je oči i kad je to učinio utonuo je u novu formu golotinje, u golotinju neokaljanu groznom matematikom tjelesnih proporcija, vraćenu u formu klasične otmjenosti.

Ugledao je bijele grudi ispupčene iz bjeline njezina prsnog koša, njezinu visoko podignutu guzu, nježne rebraste brazde prsnog koša… Vidio ju je kako stoji na vršcima prstiju. Vidio je njezine široke crvene usne oblikovane poput kružića kako oblikuju riječi.

Shvaćao je da ono što je izrekla nije bilo rečeno s namjerom da koketira, to čak nije bila ni stidljiva provokacija. Bila je to tek sretna slučajnost. Telefon je zazvonio, a ona je požurivana nadom da je to on podigla slušalicu zaboravivši pokriti tijelo, zaboravivši da stoji u svom stanu u Moskvi bez ijedne krpice na sebi. Dakle, bio je to čin zaboravljivosti, a njezine su riječi upućene njemu bile očaravajuća gesta za pamćenje.

On je žudio za tim da u njoj postoji ta čudesna sposobnost (od koje mu nikad prije nije razotkrila ni nagovještaj) da bi se jednog dana mogla na njega naviknuti, biti toliko neposramljena svojom tjelesnošću da bi potpuno zaboravila, a zatim se ležerno prisjetila vlastite golotinje… te bi ovakvi sretni “obrati” mogli u ciklusima obilježavati dane koje bi provodili zajedno…

Čuvši njezine riječi osjetio se uzdignutim iznad straha, iznad požude i zakinutosti – kad bi bar bilo moguće stopiti se s trenutkom, držati ga postojanim poput savršeno izvedena tona… Možda je Moskva bila takvo savršeno mjesto, možda su takve stvari tamo bile moguće…

On nije nikad bio u Moskvi, samo ju je vidio na fotografijama – smrknute vrlo visoke statue, široke ulice, otvoreni prostori na trgovima, a na horizontu crkveni tornjići vrlo neobična izgleda, poput šiljastih čokoladnih puslica.

Možda je Moskva bila zatrpana snijegom i možda je toplina njezina blijedog tijela (stajala je pokraj prozora) prouzročila magljenje stakla…

Ali čak i dok se ova slika oblikovala i druga je slika poprimala svoj oblik – slika njega, vani ispod prozora, pogleda upiljena uvis… i promatrana tu (iz ovog “povlaštenog položaja”) slika nje postajala je zamagljena, zasjenjena, ne zbog nekog trika s kondenzacijom, ili svjetlom, ili udaljenošću, već s njegovim upornim žudnjama.

Jedva je prošlo nekoliko trenutaka od njezine izjave, no sad je više uopće nije mogao vidjeti u mislima, ne u obliku u kojem je postojala prije tog. Osjetio je žestoki udarac žudnje koja se stvrdnula po njegovu tijelu. Mogao je pokušati doprijeti do nje, pokušati joj objasniti što se odigravalo u njegovim mislima, ali sam sebe nije shvaćao… Jedinstvena vizija ljubavi usavršila se u jedinstvenom obliku – u njoj. A opet, taj se oblik (definiran svojom jedinstvenom fizionomijom) gubio, rastvarao i ponovno se pojavljivao u obliku nečeg drugog – u obliku mitskog bića koje je proizvela njegova žudnja satkana od iluzije, bića sa stidnim dlačicama koje su nalikovale na sjajnu slamu, s ustima koja su izgledala okrutno, s bradavicama tamno ljubičaste boje poput boje masnica…

Godinama nakon tog događaja on je otišao u obilazak tvornice u Hersheyu u Pensilvaniji. Bilo je kasno, on je bio jedini posjetitelj, a voditeljica (mlada žena u odijelu strogog kroja) brzo ga je vodila kroz svaku prostoriju koje su nalikovale na pećine. Radnici u “kirurškim” zaštitnim uniformama jurili su tamo-amo. Metalni su strojevi šištali i lupali i grcali. Ugledao je jednog radnika kako je potopio i propustio kroz nevidljivu aparaturu tisuću čokoladnih oblutaka nalik na novčiće, zatim ih je izvukao toliko brzo i nasilno, kao da ih želi oblikovati poput puslica s šiljastim vrhom. Taj se proces ponavljao ponovno i ponovno, bila je to masovna proizvodnja šiljastih puslica (nečeg što mu se tad učinilo jedinstvenim i neponovljivim), a čin masovne produkcije u tom mu se trenutku činio kao nešto strahovito loše.

U početku je nije volio. Bio je siguran u to. Moguće da je nikad nije volio dulje od onog jednog jedinog trenutka koji se odigrao davno… ali sad dok je u šiljastim puslicama “promatrao” minijaturne reprodukcije tornjića na crkvi u Moskvi, dok ga je voditeljica ažurno požurivala prema ograđenom prostoru s besplatnim uzorcima čokolade požurujući ga da odabere (“jednu-samo jednu-sad je trenutak za to-gospodine-molim Vas”), i hladno je procjenjivala njegov odsutnosmućeni izraz lica…

Sad dok je nespretno koračao prema ograđenom prostoru, te je poslušno uzeo primjerak čokoladice…

… dok je na hladnom parkiralištu jednostavno… postojao…

… dok je trgao omot s čokolade…

… dok je čokolada tonula u njegova usta ušavši kroz oblačić daha koji se pretvorio u paru, a čokolada se odmah počela pretvarati u tekuću masu…

… sad je spoznao da se nikad neće riješiti onog trenutka. Trenutak je bio nerazgradiv.

On je (bez sumnje) pretrpio “napad” ponovne realizacije jednog “savršenog trenutka” koji (iako se bio zagubio u pamćenju) nikad nije bio zaboravljen. Trenutak je živio u njemu i nastaviti će živjeti do kraja njegova života kako bi se mogao opetovano buditi…

I tako… ušao je u automobil, odvezao se na autoput s kojeg je sišao okrenuvši automobil u smjeru polja…

… zaustavio je automobil, izašao je van i skinuo je sa sebe svu svoju odjeću…

… i legao je u nagomilani snijeg…

… i čekao je Moskvu…

… čekao je hladne usne tog udaljenog grada da ga blago okrznu po koži.