Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

TIJELA U SEKSTREMNIM POZAMA

 

Upravo sam se preselio iz malog grada u veliki. Mali grad za mene nije bio pun blagodati. Našao bih se uvučen u skroz gadne i bezvezne sukobe. Žena koja me smatrala svojim doljubnikom nazvala me jedne noći pijana, gladna očijukanja i pobjesnjela je kad joj nisam uzvratio istom mjerom. Skoro sam se pomlatio sa svojim stanodavcem. Ljudi su reagirali na mene nekako prežestoko. Često bi me pitali: jeste li vi iz New Yorka?

Veliki je grad bio bolji. Ljudi su se odijevali opakije i govorili su brzo. Imali su osjećaj… dekoncentriranosti što je sranja svodilo ma minimum. Kina su imala sve blockbustere. Ulični zabavljači nisu bili pušiona.

One noći kad sam otišao iz gradića moja mi je frendica Pam rekla nek’ se pobrinem za njezinu frendicu koja se upravo doselila u veliki grad. Pokazala mi je fotku, snimku u polu profilu i po toj sam fotki mogao vidjeti da je Ling bila Kineskinja i da je imala zgodne noge. Bila je zavaljena u stolici, pušila je cigaretu. Izgledala je upozirana u coolerizam.

Pomislio sam: volio bih je pojebati.

Kadgod vidim fotku poželjne žene, čak i razumno poželjne žene, čak i žene ne baš osobito poželjne, ali koja posjeduje jednu poželjnu karakteristiku razmišljam o tome da je pojebem.

Ponekad mi fotka čak ni ne treba. Ponekad… tek opis ili ime i počnem razmišljati: daaa Monique, kako bi bilo s Monique? Razmišljam o jebanju Jane Pauley. Razmišljam o jebanju princeze Diane (ili – razmišljao sam). Razmišljao sam jednom (nakratko) o jebanju Julie Child.

Većina muškaraca “vrti” žene kroz te zamišljene kombinacije. Ako su iskreni priznaju takve porive. I ako su pristojnopošteni ne provode ih u djelo.

Moje su maštarije rijetko… određenospecifične (molim, ne pomišljajte to). Ne vizualiziram zavezane udove ili trzavo otimanje… Predočavam si općenitiji filing – bih li je mogao uvjeriti da me “iskonzumira”? Prevući prstima po njezinoj alabasternoj koži? Kako izgleda gola? Kakve bi ispuštala zvukove? Tako, u tom smislu. Kako bi to bilo… intimnost, sigurnost?

To vjerojatno ime nekakve veze s posjedovanjem.

Doselio sam zbog posla koji je uključivao poučavanje osamnaestogodišnjaka tehnikama pisanja. Tada sam imao tridesetčetiri godine. Svi su moji prijatelji bili u braku. Većina ih je imala djecu. Nazivao sam ih vikendom i slušao bih veseli kaos u pozadini. Triput sam bio krsni kum.

Počeo sam obraćati nesvakidašnju pozornost na liniju na kojoj je počinjalo vlasište. Prakticirao sam oprezno začešljavanje. Ne začešljavanje preko ćele, ništa toliko otužno ni rigorozno, već stanovito začešljavanje nadolje kako bi se prikrio mic po mic nadolazeći aerodrom za muhe.

Prelistavao sam otmjene časopise i zurio u reklame za “eliminatore trbuha” i vodio sam računa o njihovim ozbiljnim upozorenjima o “preraspodjeli masnog tkiva”. Znao sam za postojanje te sheme – prošlo je ponešto vremena otkako sam mogao bez nelagode raskopčati hlače.

Nisam prakticirao puno društvenih kontakata. To je jedan od mojih nedostataka. Kad se radilo o seljenju uvijek sam se teško prilagođavao, iako, začudo, od faksa sam se selio jedanaest puta.

Nisam baš ziher siguran kako pojedinac upoznaje druge ljude ukoliko to nije preko posla.

Kafići i oglasi? – ne. To zahtijeva čušpajz coolerizma i “nevinosti” što nikad ne mogu iskemijati.

Negdje oko drugog tjedna stacioniranosti u gradu nazvao sam Ling. Imala je dubok glas, nekako muškobanjast, što nisam očekivao. Govorila je brzo, sa stavom nonšalantnosti.

Služila se različitim tipovima slenga. Rekla mi je da je iz San Francisca, no kad sam počeo piliti po tome priznala je da je otamo otišla u dobi od šest godina. Odrasla je u Južnoj Kaliforniji. Pun pogodak, pomislio sam, iako je ona to shvaćala kao… “otegotnu okolnost” ublaženu činjenicom da je otišla na faks, te je (nakratko) radila u sjevernoj Kaliforniji.

Imala je dvadesetdvije godine.

Njezin je stan bio na kraju uličice, na zadnjem katu jedne stare kuće. Mjesto je mirisalo na vlažan tepih i truleće drvo. Bilo je udobno. Niski strop, kauč od moltoprena, CD-i u sanduku za mlijeko, nekoliko otmjenih, novih uređaja što ih joj je kupila majka.

Njezine su crte lica bile široke i nekako… gumenaste. Nos joj je izgledao poput glinene grudice koju je spljoštio nečiji palac. A opet, guza joj je bila impresivno naglašena, nije bilo ni traga onom azijskom ravna-k’o-daska tipu. Nosila je tanke samtane hlače i top koji joj je razotkrivao šlaufić kože na donjem dijelu leđa.

Na putu do kina mimoišli smo se s mladim parom okovanim piercingsima.

“Znam curu s vertikalnim šipkama provučenima kroz bradavice”, reče Ling.

“Šipkama?”

“Pojačavaju osjet.”

“Ne bi li se brinula za razderavanje kože?”

“Ne bih”, reče Ling. “Ne.”

Ling je bila brucošica na strojarstvu. Činila se odlučnom u nedopuštanju da joj to sroza osobni imidž, (a bijaše to imidž Nabrijane Mudrice). Po pitanju seksa bila je iskrena. Pušila je cigarete. Cugala je i od cuge je pretjerano pričala. Slušala je bendove s imenima tipa Pavement i Loaf, čija je “prezentacija osobnosti” bila utemeljena na želji ne-pokazati-da-se-baš-puno-trudiš. Iza te pozerske hladnokrvnosti bila je, naravno, unutarnja panika podhranjivana od strane ambicioznih imigrantskih obitelji. Ali Ling je, (već zarana mudrica), naučila kako se uklopiti među svoje “starješine” – neophodnim prigušivanjem neurotičnih impulsa. Ona je bila marljiva radilica koja se voljela predstavljati bezbrižno nemarnom.

Marljivo je radila na prezentaciji bezbrižnosti.

Moj esencijalni problem… u svakom slučaju, simptom mojeg esencijalnog problema u to doba bijaše to da sam razjario žudnju za seksom… relaksacijom i nadolaženjem, za neobičnom oštrooporom akcijadom tijela u ekstremnim situacijama. Seksualna idealizacija dominirala je mojim mislima. Masturbirao sam do četiri puta na dan i činio sam to uglavnom da eliminiram ometenost, tako da bih mogao obavljati svoje poslove. Ono što sam želio bilo je tijelo, žensko tijelo… uzneseno i ponovno smireno… jedna potpuno nova leđa… i prsa… i guza… i rebra…

No, bio sam jedinstveno nekompetentan pronaći jedan primjerak istoga.

Svoje sam dane provodio podučavajući zgodničke i uprištavljene tinejdžere, a navečer sam bio sam, ocjenjujući testove, prihvaćajući se uređivačkog posla neophodnog da iskemijam honorarni posao dostatnim. I masturbirajući.

Kad sam se družio s Ling nije tu bilo iskri i vatrometa, čak ni oduševljenja nabrijanog pulsa. Umjesto toga postojale su naznake. Naznake mogućeg “aranžmana”.

Beyond Seven“, rekla je Ling. “Ti su najbolji.”

“Nikad čuo za njih”, rekao sam.

“Oni su najbolji”, reče.

“Kako znaš?”

“A šta misliš?”

“To je kao nešto bitno? Je li…?”

Ling se nasmijala na način koji je sugerirao moje jadno neznanje. Ne po prvi put u odnosu s njom osjetih udaljenost naših godina. Ona je odrasla u kasno postreganovskoj Americi i seksualno je dozorila na vrhuncu epidemije AIDSA. Za nju je protokol korištenja kondoma bio rutina koja se podrazumijevala. Ja sam ih još uvijek smatrao nekako neprirodnima.

“Naravno da je bitno. Davide, to je u tebi. To ti je točno pod nosom.” Ling je posaugala cigaretu. Bila je vegetarijanka iz moralnih razloga, no pušila je Camel Lights jer su imale najžmahniji okus. Usne su joj bile debele, ali zgodno oblikovane. Bile su ispupčene s njezina lica poput vlagom nabubrenih cvjetića.

Bijaše tu noć Scrabbla i Jacka Danielsa kojeg je dofurala u moju gajbu. Bili smo razmijenili emailove glede “pravila cuganja”. Svaka riječ preko pedeset bodova donosila je cug, riječ od sedam slova značila je dva cuga, itd. Ovakva su pravila bila neophodna.

Oboje smo bili nabrijani cugati i u biti nacugani i… onda je ona bila na podu s okrenutim leđima promatrala je jedan od mojih CD-a… onaj šlaufić savršeno bezdlake kože bio je otkriven… Moje su se ruke pomaknule do njezinih ramena. Bijaše tu taj trenutak neizvjesnosti – hoće li ulet biti odbijen? I onda, jednom kad je to razriješeno, bijaše tu dražesno pitanje o tome kako će se nastaviti s razodijevanjem…?

Ona je bila ta koja je ispustila sitni zvukić, grleni glasić i rekla: “Ajmo se leći.”

Naša je seksualna akcijada otpočetka bila obilježena surovodivljim intenzitetom i izdržljivošću. Te prve noći ševili smo se sat vremena, prestali, počeli ponovno – tako se nastavilo do jutra. Pokretali smo se s takvim žarom da smo morali zastati kako bismo došli do daha. Prvo – ona gore, klizila je prema dolje i brzo je odobravajuće kimnula dok sam ja grabio meso njezinih kukova. Zatim – okret, njezina su koljena zahaklala moje kukove… dugotrajno oprobavanje kutova i brzina… Podigla je noge uvis i skljokala se na trbuh.

Tijekom čitave te zapletenosti pretumbali smo se u položaj u kojem smo isprepleli noge poput škara, naše su se karlične kosti njihale u neometanom jedinstvu.

Oboje smo bili zapanjeni i nakon svega ležali smo združeni pokušavajući razjasniti smisao te žestine, razmišljali smo, te smo povremeno govorili stvari tipa vau i ahm… i cerekali smo se.

Ne govorim ja tu o bilo kakvoj neuobičajenoj vještini. Bila je to tek zapanjujuća uštimanost živčanih završetaka i potreba. Napokon sam upoznao nekog toliko savršeno pohlepnog za osjetilnim iskustvom koliko i proždrljivog za dograbljivo-dostupnim užitkom. Vau.

Na Dan zahvalnosti posjetila nas je naša frendica Pam s još nekim frendovima. Ling je savjetovala da ne kažemo ništa o našem “sporazumu”. Nema razloga za to, rekla je.

Oboje smo znali što je bilo “sve ovo”. Reći Pam samo bi zakompliciralo stvari. Složio sam se.

“Nije da nam jedno za drugim klecaju koljena”, rekla je, a ja sam odignorirao trn prezira u njezinu tonu.

Oooo, mi smo tak’ lukave guzice – mislili smo izazivajući jedno drugo pipkanjem i pohotnim gestama, glumatajući kurtoaznost koja nas je zabavljala, a što je rezultiralo time da smo se osjećali ojačani našom droljavom tajnom.

Kad su svi gosti zgibali izmakljažili smo jedno drugo. Nakon svega – goli i peckavoosjetljivi i slanomirišući pretvarali smo se da Pam stoji na vratima… “Skliznulo je unutra…”, rekao sam, a Ling reče: “par stotina puta…” A ja sam rekao: “Jednostavno je uklizio… znaš kako stvari uklize…?” A Ling je rekla: “I nastavio je uklizivati žešće i žešće…” I ja sam rekao: “Nisi mi rekla da je Ling tako mokra cura…” Pa ona reče: “Trebala si pripomenuti Davidovo ‘stanje stvari’”. A ja sam rekao: ” Jel’ sve tvoje frendice tako puše?” I ona reče: “To je jedino što mogu učiniti da ga dobijem da se za trenutak ‘smekša'”. Pa sam ja rekao: “Jesu li sve tvoje frendice tol’ko višestrukoorgazmične…?” A ona je rekla: “Ukliz, prva liga ukliz…” A ja sam počeo pjevušiti “Slip Slidin’ Away”.

Dok sam uklizavao u nju Ling mi je sisala jednu usnicu. Rekla mi je da osjeća snažnu potrebu da grize. Sviđalo joj se grubo ponašanje, voljela je da joj ščepam grudi i stisnem dovoljno jako da ostanu masnice. Bradavice su joj ispupale iz prsiju koja su bila gotovo ravna. Bile su opakoosjetljive i malkice šire na vrhu nego u korijenu, poput… frankensteinovskih vijaka. Uživala je da ih se ugriza. Voljela je da (kad sam ja bio u pitanju), da se zabijam u nju u nepredvidivim intervalima, voljela je agresivnost, treskavo drmusanje, možda čak i osjećaj nasilja, a ponekad joj se sviđalo da joj ruke budu zakucane o zid iznad glave. Htjela je da ju se trlja, svugdje i snažno. Bilo kakva akcijada bila je skroz o.k., doista, iako je preferirala poze koje su dopuštale njezinim usnama da sišu i ugrizaju moje.

Tijekom seksa lice postane… novo. Lice poput njezina (koje bijaše spljošteno, pomalo blago) poprimalo je čudesnu životnost. Lica Azijata čine se manje izražajnima od lica bijelaca jer imaju manje “uglova” i udolina i osjenčanja… Manju dramatičnost. Ali, naravno, nisu manje ekspresivna.

Obrazi su joj bili bucmasti i četvrtasti. Njezina krupna čeljust pokretala se u laganom predgrizu zbog čega je izgledala kao da ima usta ribice. Oči su joj bile usađene plitko i dopola sakrivene naborima kože. Obrve su joj bile pravokutne i loše formirane. Čak su joj i uši bile nezgrapne, izgledale su izgriženo i preveliko – uši starca koje su se zabunom pričvrstile na lubanju mlade žene. Ali transformacija tog lica – oči bi joj se raširile i zamutile. Majušan bi se komadić kože između obrva namreškao. Usne bi joj se zavodnički napučile. Krv bi se probila do površine njezine hladnovlažne kože i “uspuzala” bi gore u vrat, razvukavši se u rumenim linijama preko čitavih obraza. Ponekad bih uhvatio pogled na njezin nosić iz donje perspektive diveći se savršenoj zaokruženosti nosnica. Ukupnost njezina lica svjedočila bi o golemoj skoncentriranosti, odlučnom napinjanju koje je bilo je na putu prema podavanju…

U tim bi trenucima sve bahato i grubo postajalo vrlo… pokolebanozbunjeno… Izgledala bi poput vrlo mlade djevojke ovladane mogućnostima svojeg tijela, istovremeno oduševljene i užasnute… izraz njezinih širokih usta oblikovao bi se u gesti panike… Nisam mogao slušati njezino bučenje bez da izgubim kontrolu nad svojim pulsom, baš kao što u ovom trenutku ne mogu razmišljati o tome bez da me strefe erekcija i usamljenost.

Čitava je njezina fizionomija upućivala na podvojenost – bezizražajna ljepota i njezina primamljivija ispodpovršnost. Kosa joj je bila gusta i dugačka i nesređena na azijatski način. Visjela je neuglađeno doista joj pripomažući u ženstvenosti i bila je žestoki seksualni rekvizit, iako je ispadala u pramenčićima što je uzrokovalo sićušna ćelava mjestašca (u vezi s čim je Ling bila uznemirujuće iskrena). Bila je nezgrapna.

Struk joj je bio obješeno nizak i loše definiran; trbuščić joj je bio prevaljen. Ruke su joj bile tuste i mišićave, ramena su joj bila široka poput mojih. Ali… morali biste samo posvjedočiti načinu na koji je fokusirala tu moć – furiozno se prevrćući, dižući se i padajući, izmišljajući prevrtaje i nova istezanja… – da biste shvatili kako je njezino tijelo u krevetu otkrivalo gotovo savršenu gracioznost.

Njezina je ženska stvarčica bila dražesna, skrivena duboko unutar kompliciranog ružičastogrimiznog anatomski zadanog oblika čiji me “način uporabe” podsjećao na način kojim se šlag uštrcava u kavu.

Na kraju krajeva, nesavršenosti su bile te koje su mi se uvukle pod kožu, jer nesavršenosti su zahtijevale stanoviti… dodatni napor u toleriranju koji je, nakon nekog vremena, sazrio u neočekivanu i neizbrisivu privrženost. Njezine stidne dlačice: neujednačene, pramenastožbunaste – neisfriziranost slatkog pubisa. Njezina stopala: ravna i ogrubjela nalik na uske šiljke. Njezini nokti: valovite površine, izgriženi (poput mojih) do mesa prstiju.

Ling je sebe nazivala “krupnom agresivnom Azijatkinjom” i pohvalila mi se da kad bi otišla u posjet svojoj obitelji u Kini nikad nije mogla pronaći odjeću koja bi joj pristajala. Podrigivala je i “iskvrcavala” zglobove prstiju. Uživala je u oblokavanju do točke na kojoj je mogla “djelovati po svojim primarnijim nagonima”.

Tjedan dana nakon što smo prvi put spavali nazvala me iz birtije u jedan ujutro. “Hej”, rekla je. “Hej…”

Spavao sam.

“Neću ići doma sama”, rekla je. “Hoćeš li me ti pokupiti?”

A opet, kad je bila stacioniranosigurna u mojem stanu bahato prenemaganje premetnulo se u lelujavu beznadnost – ona je željela svojeg ljubavnika, svojeg novog ljubavnika i željela se skinuti i potezala je odjeću bez puno uspjeha… a kad sam je poveo u spavaću sobu bila je stidljiva i graciozna.

Te je noći, (kao i tijekom ostalih noći), došao trenutak kad smo se zagledali jedno u drugo, u naša natečena, preizraubana tijela i pokušavali smo dokučiti kako to da osjećaj može biti toliko dobar i ispravan i prirodan na taj nesuzdržani način. Znali smo da smo upleteni u dogovoreni “aranžman”, da ideja svrsishodnosti lebdi iznad samog čina… Ali tamo, s tim našim tijelima koja su u naše ime međusobno pregovarala, dijelovima otkrivene površine kože… zavladala bi stanovita svetost i… jedno od drugog morali smo odvratiti pogled s lica i zariti zube u kremastu teksturu kože vrata i ramena.

Ono što želim reći jest to da je ispod sve te “orgazmičke pirotehnike”, “nabrijanog hedonizma” postojala nježnost. Ponekad nakon što bismo završili s aktom ležao bih na njoj, tijelo mi je bilo razvaljeno u blaženstvu. S vremenom bi njezino disanje otežalo, a ja bih se napeo, znajući da je drobim pod sobom, a ona bi ovila ruke oko mene i progunđala “još nebašsad”… i još bismo ležali tamo neko vrijeme dodirujući jedno drugome onoliko kože koliko smo mogli dohvatiti.

Samo onda, uvijek je tu bio život izvan kreveta i duge večeri pune neizvjesnosti tijekom kojih smo iščekivali poput djece zarobljene za stolom skupa s odraslima sve dok ne bismo dobili dozvolu da odemo od stola kako bismo otišli u potragu za tijelom onog drugog. Redovito bismo patili patnju razočaravanja kad bismo se suočili jedno s drugim, našavši se jedno drugom preko puta nekog stola u restoranu u situaciji da nemamo baš puno zajedničkih tema za razgovor. Zbog svoje se mladosti Ling priheftala na repertoar storija iz svojih studentskih dana od kojih je svaku započinjala uvodnom frazom “o, to je bilo bogovski za crknuti”, a od kojih u biti nijedna nije bila “bogovska”, nego je definicija bila bliža “ovozemaljski prizemnoj”, često tragično prizemnoj. (Slušao sam storiju o tome kako je pogrešno naglasila riječ erogeno tijekom fakultetskog “orijentacijskog izražavanja” – naglasila je treći slog – najmanje četiri puta.)

Moje grintanje nije moglo biti ništa manje iritantno. Ja sam možda bio malkice sofisticiraniji. Svoje storije nisam ponavljao, ali tematika je uvijek bila ista: neurotična grintanja protiv budalastih mentora i tupavih studenata. Igrali smo na kartu interesantnosti, odradili bismo neophodan razgovor, šalili se kad smo to mogli. Na taj smo se način dovijali kako bismo opravdali ono što će se dogoditi kasnije.

U krevetu smo “lukavo usavršavali zanat”, na površinu su izlazili naši zanosi i svakodnevne običnosti. Ling je govorila o svojoj obitelji razotkrivši ogromnu količinu bogatstva koje je uporno čuvala prikrivenim – potajnu dekadenciju posjedovanja privatnih kuhara i egzotičnog istočnjačkog voća, te duboku lojalnost svojoj dinastiji. Kad je govorila kineski usta bi joj se proširila, ton zvuka njezina glasa naglo bi se povisio, a jezik bi joj oblikovao riječi lepršavoleptirskim pokretima.

Čitao sam joj blagim tonom glasa, priljubljivao sam se uz njezino dugačko tijelo i grijao sam joj površinu guze svojim novoizraštenim debeljuškastim trbuhom. Ona bi ponekad priljubila svoje uši (nalik ušima starca) na moja rutava prsa i slušala bi me kako pjevušim poput ostarjela Boba Dylana dok ne bi usnula.

Ujutro bih pripremio detaljno osmišljen doručak i donio bih joj čaj i med, a nakon što bismo ih popapali (još smo uvijek bili goli), naši bi se apetiti nabrijali, jutro bismo proveli prevrćući se, mogli smo detaljno vidjeti “sve što se moglo vidjeti” i… osvježili bismo krevet s novom nabrijanom akcijadom.

Ali onda je tu bila vožnja natrag do njezina stana tijekom koje bismo se ponovno našli otužno osviještenima o tome koliko smo malo imali međusobnih dodirnih točaka. Ona je ponovno bila trendy mlada žena koja je tražila svoj put, a ja sam ponovno bio ofucani pedagog s golemim vokabularom.

Oko Božića Ling je donijela iznenadnu odluku – morali smo odrediti “zadani rok” kad ćemo prestati spavati jedno s drugim. Ja sam se složio ne stoga što sam se slagao s tim, već zato što je slaganje bilo potrebno da bi se moj brodić “Libido” održao na pučini. Da sam tad navalio, da sam ispitivao zbog čega je uopće potrebno postaviti granice bio sam siguran da bi Ling “bacila sidro”. Datum određen za “doviđenja-i-zbogom” bio je četrnaestog veljače. Ja sam to predložio u trenutku zajedljive mušičavosti, a što je Ling istog trenutka “ratificirala” – to nam je dalo mjesec dana vremena nakon njezinog povratka sa zimskih ferija.

Ako odsustvo osobe djeluje na srce tako da se ono još više raznježi ultimatum djeluje na srce tako da ono podivlja. U krevetu Ling mi je naređivala da joj pričepim ruke kao zarobljeniku, a u nju sam ulazio toliko snažno da sam mogao osjetiti kako se tetive mojih prepona zatežu po njezinoj pelvičnoj kosti i ponekad bih začuo, ili bih isfantazirao da čujem prijeteće i uzbudljivo lomno pucanje, a kod bi ona zajašila mene naredila bi mi da je udaram po njezinoj slatkoj guzi s toliko nabrijane žestine sve dok ti zvuci ne bi odjekivali od drvenih greda iznad mojeg kreveta i osjetio bih kako njezino tijelo počinje nesvjesno pulsirati.

Pojam “seksa uz zaštitu” (pojam kojeg se automatski držala u teoriji) je puf-paf nestao. Lizali smo jedno drugo posvuda i svojim smo pomahnitalim jezicima raznosili znoj i slinu i druge mračne i zatajene mirise koji su se izmiješali na plahtama pretvorivši se u “sinonim za seks” u sklopu naše “mirisne memorije”. Jesmo li trezveno sagledali ovakvo ponašanje? Samo, vidite, to nije pravac u kojem smo razmišljali. Mi smo bili na drugačijoj razini. Tijekom deset ili dvanaest ili četrnaest sati provedenih u mojoj sobi nalik na pećinu jedino pravilo bilo je zadovoljenje… Spavanje je bilo svedeno na minimum, ne zato što smo tako odabrali već zbog divlje nabrijanosti naših tijela koja nisu mogla ostati primirena ili razdvojena.

U petak, na Valentinovo otišli smo u krevet i nismo izašli do sljedeće večeri. Ling je imala menstruaciju, krvarila je neobično obilno. Nakon što sam je odvezao kući dugo sam stajao ispred kupaonskog ogledala diveći se sasušenoj krvi na svojem trbuhu, mirišući slatki metalni smrad i dodirivao sam zgrušane grudice diveći se u tišini prizoru strasti koja je uzrokovala ove mrlje, a kasnije sam se potopio u vrelu kupelj čija se voda obojila fantastičnom tamnocrvenom bojom prije nego li se razblažila i nestala.

Nikad nije svršeno u vijeke vjekova, a osobito ne dok tijelo ima jasne motive. Izdržali smo desetak dana, dva tjedna, ukočenoukalupljeni u našim novim pravilima, no kad smo osjetili da smo napokon dovoljno kažnjeni prepustili smo se akcijadi, sve bliže i bliže gubitku, a bili smo posramljeni i proždrljivi više no ikad. Ustvari, moram istaknuti, Ling se činila posramljenijom od mene. Moje je viđenje situacije bilo više… opraštajuće. Kad ste u svojem tijelu proživjeli duži vremenski period i kad ste ispatili veću količinu usamljenosti zbog “ispadanja iz uporabe” zahvalnost je manje obremenjena uvjetima. Kao što sam rekao Ling, ja sam bio samo presretno voljan nastaviti s našim “aranžmanom”, iako se ona činila ne baš pozitivno olakšanom zbog takve ležernosti. Složili smo se da je važno da se raziđemo dostojanstveno jer imali smo tu dragu zajedničku frendicu Pam koja je trenutno razmišljala o tome da se preseli u naš grad. I tako smo se brzo zahaklali na nejasnu ideju da bi se ono što smo činili jedno drugom u seksualnom smislu moglo transformirati u niskonaponsko prijateljstvo. Ukoliko budemo pažljivi i obazrivi.

Nisam bio baš strahovito zabrinut za Ling. Njezino je srce prošlo obuku “škole novog vijeka”. Tako sam ja shvaćao stanje stvari. Bio sam zabrinutiji za svoje ponašanje zbog načina na koji bi moja žudnja zbog odbacivanja mogla utjecati na mene da postanem neprijateljski raspoložen i sve pokvarim. Nisam uzeo u obzir raspon njezinih osjećaja. Nisam uzeo u obzir način na koji bi ponekad ugurala moje ime u tamu među nama – Davide, Davide… Glas bi joj bio… drhtavovlažan, pogled bi joj bio skrenut u stranu kao da nešto skriva ili ne izriče.

Muškarci uskladište svoju osobnu zalihu sjećanja, onih vizualnih svratišta koja nas podsjete u trenucima žudnje… S mučiteljskom jasnoćom mogu vidjeti jednu svoju davno bivšu curu kako sjeda, pa se migoljavo premješta na mojem krilu, guza joj izgleda plavkasto na mjesečini, napuhanookruglasta… Druga cura izvija leđa ovijajući svoje listove oko mojih i zanesena je… Ili Ling: povučena pod mene… već obrađena-po-svim-propisima… prevlači prstima niz svoj nos i usne, moleći me da svršim točno tuuu

Je li to bilo ponižavanje ili ekstremna stanja strasti dopuštaju fleksibilniji pogled na stvar? Mogu tek reći da nema stvari koju sam želio više od ovog izazova, ove prilike da je “zaflekam”… da izložim ono što je ona izmamila… da joj ostavim prugaste fleke od obraza do trbuha…. (Godilo nam je to, ta uživajućeugodna “prljavost”, pa smo prstima “oslikavali” njezin torzo dok se nije obrisala ručnikom kojeg sam dobacio.)

Bili smo na putu do aerodroma kako bismo pokupili Pam kad se Ling okrenula prema meni i rekla: “Sad se viđam s nekim drugim.”

Srce mi je počelo kucati upola brže. Strefila me unutarnja panika čovjeka čija se sreća potrošila. Zurio sam u crnu, sklizavokišnu autocestu, u zgrade u centru grada pozlaćene svjetlošću. Na brzinu da zaustavim svoju zbunjenost rekoh: “To je super. Mislim, da je to superiška.”

Ling je dodala onim svojim dubokim tonom glasa ravnim k’o zaleđeno jezero: “Mislim, mi oboje znamo gdje i kako stojimo.”

“Točno”, rekoh.

Upitala je ne bih li možda želio malkice čuti o tom tipu? Sve u svemu bilo je to okrutno pitanje, ali sad smo igrali igricu uloga. (Dotud smo dogurali!) Sad smo bili frendovi.

A frendovi slušaju frendove kako palamude oko friških ljubavnika.

On je bio njezin kolega-s-godine, kompanjon inženjer. On je izgradio ribu-robota koja je nju vrlo impresionirala. (Već sam je prije slušao dok je palamudila o toj ribi, te sam glasno propitkivao o njezinoj svrsi. Je li bila namijenjena istraživanju? Je li tu bilo kakve praktične primjene? Je li svijetu ekstraspecijalno trebala riba-robot? Je li, uzevši sve u obzir, robot-ribić mogao biti bolja “smisli-stani-pani” investicija?)

“To nije poanta”, rekla mi je Ling. JA nisam shvaćao suštinu.

To da je odlučila okončati naš “sporazum” na putu do aerodroma kako bismo pokupili našu zajedničku frendicu, ubacujući to u razgovor kao no-big-deal misao – TO jest bio čin provokacije. Mda. Ali ona je imala dvadesetdvije godine, bila je kvazi-odrasla, i bez sumnje, opakoustrašena od moje reakcije. Bilo je to bezobzirno, a opet, s inženjerskog gledišta zvučalo je kao… metodički promišljeni postupak – odabrala je trenutak koji će zasigurno rezultirati… minimalnom količinom napidženih reakcija.

I tako, epizoda kupljenja frendice na aerodromu. Ling je marširala u stopu u svojim smiješnobesmislenim vojničkim čizmama, pričala je svoje blesave storije dok sam ja nezgrapno lovio korak u mutavoj tišini. Unutar prostora aerodromskog terminala pronašao sam toalet i buljio sam u svoj odraz u ogledalu, u svoju blesavu frizuru kose začešljane prema naprijed. Frajer koji je stajao ispred lavaboa pokraj mene upitao me: “A je li to i vama dlake pobjegoše?”

Kad sam se pojavio na terminalu, tu je bila Pam, vesela, prijateljski raspoložena Pam koja nije znala ništa o postojećoj situaciji, mislila je (umjesto da je sumnjala) da je došla u posjet… k dvoje svojih frendova koji su na njezinu radost, uživali u ležernom prijateljstvu. Pam i Ling su provele vožnju do doma bučno blebećući dok sam se ja pretvarao da sam skoncentriran na vožnju po mokroj cesti.

Sljedeće smo večeri Pam i ja otišli kako bismo pokupili Ling i otišli na večeru. Išli smo stepenicama do njezina stana. Ja sam nosio logistički pripremljene koktele. U unutrašnjosti stana svjetla su bila upaljena, no vrata su bila zaključana. Kucali smo i vikali. Ponovno smo kucali… Prošlo je oko… minute… Bilo je tu nekakvog potihog zvuka komešanja i mumljavih šumova i pretpostavljam da sam ja negdje u sebi imao nekakav predosjećaj, iako sam bio dovoljno “pun povjerenja”, ili dovoljno tašt, ili dovoljno krhak da to sam od sebe sakrijem. Izmozgali smo da je Ling bila pod tušem.

Pam je izvukla svoj ključ i uvalila ga je u bravu otvorivši vrata, a pred nama je stajao mladić. Bio je raščupan, crvenio se. Krajičkom oka vidio sam kupaonska vrata koja su se brzo zatvorila. Bilo je to (u tom trenutku koji je dugo potrajao) poput otkrovenja koje je došlo tijekom sna – zapanjujuće a opet neizbježno. Kako je mogla? I… naravno. Ono što je bilo iznimno teško podnijeti nije bilo ono što jesam vidio, već, ono što blebetavi krelci na TV-u uvijek kažu, teška je bila prikrivenost, način na koji nisu bili goli u ljubavnom klinču, pijani od učinka koji su ostavila usta onog drugog… dok su se žurno uvlačili u odjeću.

“Mora da si ti John”, rekla je Pam. “Čula sam sve o tebi.” Odvela ga je do stolice pokraj kuhinjskog stolića. “Čime ste se vas dvoje bavili? Učenjem? Malkice ste ‘učili u paru’?” Nasmijala se. “Mi odlazimo na večeru, Johne. Pođi s nama.”

John se obuzet blesavom ugodom, pogubljen (kao i Pam) “u-akcijskom-vremenu-i-prostoru” pokušao namrštiti. “Moram napraviti zadaću.”

Zadaću! pomislio sam. Isuse!

“To možeš napraviti kasnije”, reče Pam. “Imaš vremena cijelu noć.”

Sjeo sam sučelice Johnu-“Malom-od-ribe”, proučavao sam njegovo lice kao da bi tu mogao postojati nekakav pokazatelj razloga iz kojeg bi on utjecao na Ling tako da su joj zbog njega klecala koljena. Imao je mesnata usta, oči koje su izgledale pospano, raščupanogrmoliku smeđu kosu. Bio je mlad poput nje. A ja sam bio starkelja koji je ispao jadan zbog svoje naklonosti.

“Biti ćemo vani samo oko sat vremena”, rekoh priskačući u nagovaranju.

“Mali-od-ribe” se ponovno pokušao namrštiti.

“Naravno da ćeš poći”, rekla je Pam.

A Ling je sad došla iz kupaone te je dugačkim koracima otkoračala do Pam podarivši joj zagrljajčić i nasmiješila se s posramljenom radošću. Pam je otišla popiškiti se, a Ling je sjela na čelo stola okružena “Malim-od-ribe” s jedne i “Mojom Personom” s druge strane.

Razmišljao sam o njezinim ustima, širokim, nalik na usta ribice, razmišljao sam o tom veselom fundusu pokreta, kako je zabacivala svoju crnu kosu, kako bi isplazila jezik… dva obraza bi se sljubila, intimnost s kojom bi se sljubila s mojim fizičkim konturama, koliko je bila izgladnjela i koliko je meni ta izgladnjelost bila potrebna, te kako će sad ta usta biti usredotočena na to novo tijelo i kako su bila usredotočena u trenucima dok smo se Pam i ja uspinjali stepenicama…

“Kakvu zadaću morate izraditi?” upitao sam “Malog-od-ribe”.

Podignuo je udžbenik. “Stvari u vezi s nacrtom. Isto kao i Ling.”

“Superiška.”

“A vi ste profesor, točno?” rekao je. “Ling mi je pričala o vama.”

Kimnuo sam i protresao svoj bunt ključeva. Strahovito sam želio ne dopustiti da moji osjećaji budu vidljivi. (A istovremeno sam želio mlatnuti Ling u facu. Želio sam je prodrmati toliko žestoko da bi joj glava mlatnula o zid.)

Pam je izašla iz kupaone i nekoliko minuta smo utukli na raspravu o tome gdje bismo mogli večerati. Pam je nastavila požurivati “Malog-od-ribe” da nam se pridruži. I ja sam to činio. Kako sam ja bio dobar frajer! Kakav superiška dobričina! On je napokon namolio “da-bude-ispričan”.

Ling je rekla: “Otpratit ću te…” I oteturala je za njim. U hodniku su proveli… jednu minutu pipkajući jedno drugo.

“Jesmo li uranili?” upitao sam Pam.

Nasmijala se. “Očito.”

Postoji točka na kojoj očuvanje vlastitog ega zahtijeva ponos, bez obzira na to koliko je šupalj i lažan. Ling se pretvarala da nije učinila ništa loše, a ja sam se pretvarao da ništa ne kontam. Ovo je bila naša večera: Pam je sveudilj idiotski blebetala. Samo sam jednom pogledao u Ling. Linija crvene kože protezala joj se od vrata do sredine obraza – osip zadobijen u akcijadi. Bio sam siguran da sam pogledao još jednom… počeo bih se tresti.

Kad ste izdani do te mjere i na taj način u razmišljanju prevlada stanovita podvojenost. Tu je osoba koju ste poznavali prije i tu je osoba koju poznajete sad… a to nije ista osoba, tako da kad razmišljate o “njima” to je tek u funkciji razumijevanja onog što ste izgubili, onog što više nikad nećete imati. Postanete vezani i sljubljeni s otpacima sjećanja, postanete osoba koja leži u krevetu sama i razmišlja o onome što se već dogodilo.

Željeli smo sve okončati po pravilima poštenog igranja. To je ono što smo oboje žestoko zagovarali, točno? Ali smjer u kojem su stvari krenule, način na koji ih je Ling “lažirala pred publikom-porotom” izgledao je kao uprizorenje koje će osigurati reakciju suprotnu poštenom igranju. Moj je prvotni osjećaj bio filing da je Ling osjećala pritisak s moje strane, ili je bila uplašena, osjetila je nasilnobolnu osamljenost mojeg života, način na koji sam se grčevito zatvarao prema svijetu oko sebe, te je odabrala isključiti me iz svojeg života na ovakav način koji je osigurao da nikakva povezanost među nama ne može opstati.

Moji su frendovi inzistirali na tome da je Ling bila užasno ljuta na mene zbog načina na koji sam joj haračio po tijelu zanemarujući ostale dijelove njezine osobnosti. Možda je ona bila posramljena našom vezom više nego li sam ja shvaćao, načinom na koji je veza predstavljala moje traženje prikladnog načina za bijeg od samoće. I možda sam ja, jednom kad je pronašla vlastiti put, počeo za nju predstavljati prošlost koju je doživljavala kao… “ispunjenu očajavanjem”. Samo, tu je bilo pitanje naših seksualnih odnosa, a po tom pitanju ništa nije nikad bilo lažno, ili dosadnoobično, ili posramljujuće. Ako je išta istinito onda je to činjenica da su osjetilne senzacije bile žestoko realne, opako vanserijske. Možda ju je to uplašilo. Možda je kao mlada dvadesetdvogodišnjakinja osjećala da je jedini način da istjera ovu seksualnu opsjednutost taj da uprizori scenu javnog odricanja. Nije važno. Većina tih osjećaja bila je podsvjesna, ništa što bi ona priznala. Rekla bi samo da je izgubila pojam o vremenu, da je napravila grešku, ali ne baš strahovito veliku grešku jer je ONA, na kraju krajeva, bila najavila svršetak našeg sporazuma. Po strogo zadanim terminima kakvi su osobito omiljeni kod odvjetnika ili inženjera ONA nije učinila ništa loše.

Ovo raščlanjivanje motiva ionako nije ni na koji način utjecalo na iščeznuće ili umanjenje moje boli. Bilo je to jednostavno nešto o čemu sam razmišljao tako da ne bih morao razmišljati o nadolazećoj tuzi (s njezinom opakožestokom boli) ili da ne bih morao razmišljati o tome što bi Ling (ili bilo koja druga “Ling” koja živi u ovom golemom svijetu) mogla raditi u ovu kasnu uru u svojem udobnom stančiću kakvi su bili raštrkani diljem našeg velikog grada.

Kad poput mene provedete tako dugi vremenski period usukani sami u svojoj unutrašnjosti naučite se stanovitoj poniznosti u suočavanju s tegobama… a zatim tu lekciju naučite ponovno. Potrebne su godine i godine da postanete toliko meka srca i toliko optimistični poput mene. Nisam se trebao tako upustiti s mladom ženom, trebao sam biti pametniji.

Srce nije samo i jedino “usamljeni lovac”, iako je između ostalog sasvim sigurno i to. Srce je iznemogli prodavač, klaun obliven krvlju, neizlječiva bolest… Preskupo platimo svaku njegovu odluku. Postoje rijetki sretni pojedinci (umrtvljeni na stanovitim vitalnim mjestima) koji su naučili ukrotiti svoje strasti.

Ali siguran sam da i vi imate neku epizodu u svojem životu koja može stati uz bok ovoj epizodi, nekakav pomahnitali period “nedoličnog ponašanja” u kojem vas je tijelo, vaše glupo, glupo tijelo odvelo prema tihom uništenju. I mora da ponekad noću ležite budni i pitate se: kako sam to mogao učiniti? Kako sam ikad, za miloga boga, mogao postati takva budaletina? Kako da prestanem? I kad? Kad? Kad ću je ponovno… posjedovati?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.