Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

ZAKON O ŠEĆERU

Ono što sam morao shvatiti bilo je to da su se sva pravila igre neprekidno mijenjala. To je bio razlog zašto je Matesh preporučio poljski šećer.

“Jako nestabilna pravila igre”, napomenuo je kao da sam se ja bio usprotivio. “Sa svim tim političkim izborima. Ha! Političari su govna. Pa zašto ćeš riskirati ako ne možeš zaštititi investiciju?”

“Dobro kažeš”, rekao sam ponovno. “Ali sad bih, mislim, morao krenuti.”

“Kad je u pitanju šećer postoji sporazum“, rekao je Matesh lupajući šakom po stolu. “Postoji garancija.” Dao je znak da nam donesu još cuge, no konobar ga je ignorirao. Podsjetio sam ga da je kasno, morao sam ići.

“Prag? Jebeš Prag. Tamo je već previše Nijemaca. Mađarska? Previše mafioza. Poljska. To ti je zemlja! Ali ne za nekretnine. Stranci ovdje ne smiju posjedovati zemlju. A zbog političkih izbora svi će se zakoni promijeniti. I? I?” Pogledao me s obožavajućim očekivanjem poput djeteta koje iščekuje desert.

“Šećer?”

“Da! Šećer! Šećer!” zaključio je smijući se. Ta se gesta činila toliko očitom, toliko poželjnom.

Konobar se probio do nas s još tri piva. Matesh je pljesnuo svojim sićušnim ručicama. “Dobro pivo! Poljsko pivo!” Promrmljao je nešto konobaru koji je mrzovoljno obrisao ruke u pregaču. Iz novčanika sam izvukao još jednu novčanicu, no Matesh je odmahnuo glavom. Iz džepa je pokupio kovanice, kupio ih je jednu za drugom i dodao ih je konobaru.

“Molim te”, rekao sam. “Dopusti meni.”

“Sad je prekasno.” Matesh je odmahnuo konobaru da može otići.

“Da”, rekoh. “To je totalno istina.”

Mateshova sestra je pijuckala pivo. Bila je dražesna, bljedoputa, kože glatke poput najfinije obrušenog kamena.

Iza ograde koja je okruživala kafić djevojke su šetale trgom u kratkim haljinicama, a mladići su ih slijedili teturavim koracima. Spuštao se sumrak, a svi su još uvijek nosili sunčane naočale. Muškarac, očito slijep, svirao je na harmonici šlagersku melodiju. Psi nekakve neraspoznatljive pasmine počeli su se komešati na udaljenom kraju trga.

“Ti si osnuj novčanu zakladu za sve ovo”, reče Matesh. “Da zaštitiš svoju lovu.”

“Ja nemam nikakve love”, rekoh. “Ja sam knjižničar.”

Matesh je kimnuo. Bio je oduševljen mojim poricanjem smatrajući to pokazateljem ogromnog bogatstva i mudre taktike. “Znači postoji jedna osoba koja upravlja tvojom zakladom, a tebi se šalje dividenda. Dividenda, da? Lova koju zaradiš riskirajući.”

“Mda”, rekoh. “To zvuči totalno okej. Htio bih o tome razmisliti.”

“Šta je razmišljanje?” reče Matesh. “Razmišljanje je za drek. Dok ti razmišljaš Nijemci se ubacuju u posao. Oni su gadni. Upoznao sam ih. Oni će zaraditi svu lovu na šećeru. Zaraditi će našu lovu.” Matesh je ispipavao rukom kako bi dohvatio cigaretu koja je izgledala kao da je pripaljena još i prije nego li ju je izvukao iz kutije. Uvukao je dim dostojanstveno. Mateshova sestra se smiješila. Imala je iskrivljene zube i zgodne ružičaste desni.U njezinu sam izrazu lica uočio trunčicu geste ispričavanja. Buljio sam u svoje pivo.

“Ljudi će uvijek trebati šećer”, objavio je Matesh. “Za kolače i bonbone i sladolede. U parlamentu to znaju pa su došli do sporazuma.” Potapšao se po glavi. “Taj se zakon nikad ne mijenja, zakon o šećeru. Ako to izmjene onda šta? Nema šećera! Nema kolača! Nema ničeg.”

“Da”, rekao sam progutavši gutljaj piva. “Shvaćam.”

“Šta je svijet bez šećera?”

Bacio sam pogled na svoj sat i osjetio sam golemo zadovoljstvo što sam svoju prtljagu ostavio u hotelu.

“Ljudima treba šećer. Ta činjenica neće nestati čak ni ako komunisti budu opet izabrani. I komunistima treba šećer!”

“Svima treba šećer”, rekao sam. “Dopusti mi da o tome razmislim.”

“Šta se ima razmišljati?” oštro reče Matesh.

Osjetio sam kako mi se nešto očešalo o nogu i primijetio sam da je Mateshova sestra otpuhnula u zrak delikatno šarmantan uzdah. Grupa uličnih performera smjestila se na središnji dio trga, a jedan od njih (očito poprilično pijan) rigao je vatru služeći se bocom čistog alkohola i starim fitiljem. Mislim da je vatra bila ono što je privuklo pse. Vatra ili sljepčevo cviljavo sviranje. Promatrao sam ih kako su se poredali jedni drugima uz bok i počeli trčati.

“Za to ne treba puno vremena”, rekao je Matesh. “Nekoliko mjeseci, ne duže. I onda smo bogati. Ili, ako ti hoćeš, godinu dana. Bili bismo još bogatiji. Ja sam pomogao mnogim frajerima. Ima i drugih koji bi te ostavili da čekaš mnoge godine. Ja nisam takav. Tako započinje ono što vi zovete ‘transakcija preko veze’. ‘Preko veze’, da? Nitko ne vidi vezu. To su samo brojevi na bankovnom računu. Ha!”

“Ja sam knjižničar”, rekao sam. “Radim u knjižnici.”

“Mda”, reče Matesh. “To je k’o u knjižnici. Ali ne uzimamo knjige. Uzimamo šećer.”

Psi su sad stvarali buku, nisu lajali niti režali nego su nekako grleno nahrkavali.

“Prošle je godine šećerna repa bila izvrsna. Ali ove godine nema dovoljno repe. Nema dovoljno repe – nema dovoljno šećera. Vidiš? Cijena skače sve više i više.”

Mateshova sestra je pogledom okrznula pse. Nosila je sunčane naočale, no bilo je očito da nije bila presretna zbog onog što se događalo. Prišapnula je to Mateshu, no on je odmahnuo rukom u kojoj je držao cigaretu “izbrisavši” njezine riječi dimom. Lice konobara koji je bio stacioniran na ulazu u kafić poprimilo je izraz blage zabrinutosti i počeo je slagati na hrpu masivne drvene stolice. Doviknuo je slijepcu neka prestane svirati. Slijepac je kimnuo u znak razumijevanja i počeo je svirati još glasnije. Psi su došli do uličnih performera. Jedan se pas ukliještio za nogu “meštra ceremonije”, a gimnastičari su ih okružili poskakujući i grakćući bez ikakvih rezultata. Parovi koji su se okupili uokolo počeli su se probijati unatrag ne okrećući leđa psima. Tek je intervencija čovjeka koji je rigao vatru dokončala napad.

“Jednom kad se ubaciš u posao sa šećerom”, reče Matesh naginjući se prema meni, “to može voditi u smjeru drugih rizika. Pozitivnih rizika!”

“Psi”, rekoh. “Izgleda da su se zaputili u ovom smjeru…”

“To nije vrijedno čekanja”, uvjeravao me Matesh. “Neki od rizika su previše dobri – ako čekaš nestanu. Tako je bilo sa pšenicom za vrijeme mandata Jimmyja Cartera. Čekaš i bude gotovo. Nestane. Paf!”

Psi su se sad kretali prepuni samopouzdanja, utabavali su stazu preko trga. Nisam znao što učiniti. Čak nisam znao ni kako sam završio ovdje. Želio sam nekome reći da je došlo do pogreške. Ili bolje: velike pogreške, ali kome da se potužite u ovakvim situacijama?

Konobar je ušao u kafić i zatvorio je rezu na vratima ostavivši nas “zaključanima” s vanjske strane. Mladići i djevojke koji su bili na trgu… bili su nestali. Slijepac je nastavio svirati, ali se pogrbio uvukavši čeljust kao da ga netko čupa za bradu. Počeo sam tražiti najbliži zaklon.

“Tu veze postanu neophodne”, rekao je Matesh. Ponovno se tapšao po glavi. “Ne za zakon jer to se ne mijenja, nego da se uvjerimo da držimo poziciju koja nam treba. Vjerojatno su tu i drugi koji bi voljeli biti u našoj poziciji.”

Psi su se okomili na nekoga ili nešto. Mogli ste vidjeti kako im se njuške zarivaju trgajući u dronjke svijetlu tkaninu. Zvučali su ozbiljno i užasno sretno. Istezao sam se kako bih bolje vidio, no Matesh je držao glavu ispred moje. Nos mu je bio jarko ciglaste boje.

“Stvarno…”, rekoh. “Mislim da je najbolje da odemo…”

“Nema potrebe za ugovorom”, odlučio je Matesh. “Možda kad bi bio Nijemac, ali mi odavde smo gospoda.”

“Psi…”, rekao sam.

“Ugovor je sranje”, reče Matesh.

Ustao sam i pružio ruku. “Onda zbilja…”

Matesh je mršteći se ispio svoje pivo. Psi su završili s čime god da su se bavili i sad su se bacili na susjedni kafić, drugi po redu od onog na čijoj terasi smo sjedili. Mogao sam im vidjeti očnjake i malkice zapjenjenu slinu. Postajao sam još trenutak dulje nudeći ruku na pozdrav, no Matesh je izgledao potišteno. Po njemu se slijegao dašak tragedije. Njegovo odijelo koje se prije sat vremena činilo tip top skockanim sad je izgledalo kao dosadna krpa. Jedan od manjih pasa iz čopora, nekakav terijer skočio je na ogradu samo nekoliko stolova dalje od nas. Ruka mi je visjela i visjela u zraku. Osjećao sam je kao mrtvo tkivo, osjećao sam je pripojenu ostalim mrtvim dijelovima tijela.

I onda (kako se takve stvari već pokadkad dogode) dogodilo se ovo: Mateshova je sestra ispružila ruku uhvativši moju šaku i ustala je, uspravna poput dugačke stabljike… Pobjegli smo prilično brzo. Bio je to prvi put da sam “sprintao” tijekom više tjedana… mjeseci… a njezinu sam ruku osjećao u svojoj kao nešto novo i živo. Iza nas mogli smo čuti Matesha. Psovao je pse. “Šta ste vi?” vikao je. “Vi ste psi. Vi ne znate ništa o izlaganju riziku…”

Mateshova je sestra trčala brzo i poznavala je ulice, a ja s osjećajem potpune odgovornosti izjavljujem da nema tog čovjeka na ovom zelenom planetu koji bi me tada, u točno tom trenutku, mogao spriječiti da je slijedim.