Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

AUTOBIOGRAFIJA. Najsavršeniji književni žanr. Površinska raznolikost književnosti samo je opterećenje i komplikacija. Andy Warhol je tvrdio:

“Oduvijek sam želio raditi samo kvadrate istih formata, ali se uvijek netko nađe da kaže: Moraš ga napraviti malo većeg ili malo manjeg. Mislim da bi sve slike trebale biti istih dimenzija ili istih boja tako da su savršeno zamjenjive i da nitko ne može ni pomisliti da ima bolju ili lošiju sliku od drugog.”

Trebalo bi da svatko napiše jednu autobiografiju kao svoje prvo i jedino djelo. U njoj bi izložio svoje poglede na ono što se učeno zove res humanae, rekao bi ponešto o svom izgledu, afinitetima i odnosima s drugim ljudima, osvrnuo se na ponekog umjetnika čije djelo (autobiografiju) poznaje; ukratko u njoj bi veličao i u isti mah opravdavao svoju genijalnost. Recimo, mogao bi prikazati sebe kao otmjena i konzervativna gospodina upućena u ezoterična znanja, ili pak kao déracinéa koji provodi duge polinezijske sieste u stolici za ljuljanje. Istinitost nitko ne bi kontrolirao niti bi koga zanimala, pa bi zbog toga svi nastojali biti što istinoljubiviji, jer čovjek objektivno teži dokumentarnosti, pogotovo kad je posrijedi on sam. Uvođenje standardnog žanra omogućilo bi daleko veću preglednost književnosti. Sva bi književna djela bila podjednako genijalna, jer je takva osnovna ideja, a nju se može jedino još obogatiti. Postigla bi se autonomija svakog pojedniog djela, koje bi bilo potpuno nezavisno jer bi zapravo referiralo na sebe sama. Knjiga bi govorila o umjetniku koji je umjetnik upravo u toj knjizi i upravo dok to na svoj način govori i razjašnjava. Prije knjige ne bi postojalo ništa, a poslije nje postojala bi i knjiga o umjetniku i sam umjetnik. To bi bilo vrlo ekonomično. Kao prauzor ove vrste književnosti mogle bi se uzeti naprimjer staroegipatska Ptahotepova izreka: “Lijepa je misao skrivena bolje no zelen dragulj”. Ona izriče pohvalu dobroj književnosti i ujedno je sama dobra književnost.