Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

BROJ. Kad su Borges i Sabato razgovarali za slatkorječivi megnetofon Orlanda Baronea, Sabato je rekao:

“Sjećate li se, Borgese, da ste se Vi i Bioy, osim za književnost i filozofiju, jako zanimali i za matematiku?” Borges (stišćući štap s obje ruke, malo se uspravljajući, gotovo ushićen): “Do đavola, točno… Beskonačni brojevi, Cantor…”

Taj je prizor za me utoliko dirljiviji što je matematika i moja sjetna neuzvraćena ljubav, ključ jednog velikog ormara uspomena, uspomena gotovo tragičnog mirisa.

B. Rusell je tvrdio da su matematičke operacije apriorni sintetički sudovi jer u njima zaključak nije sadržan u premisama, već ih nekako nadilazi ne gubeći pritom nimalo na bjelodanosti. Dva i tri daje pet, i pet pritom nije sadržan u dva, ni u znaku zbrajanja, niti u tri. Može se primijetiti da taj sintetički sud nije nimalo bogatiji od analitičkog, nego se na nj svodi kao puka obrnuta inačica. Polazeći od pojmova broja dva i broja tri, mi ne stvaramo pojam broja pet, nego je u poimanju brojeva dva i tri već uključeno poimanje broja pet, kao i svakog drugog broja; poimanje broja, pak, nije drugo nego poimanje njegove članorazdjeljivosti; npr. razdjeljivost na pet članova u slučaju broja pet. Ti se potom članovi daju grupirati na nekoliko načina, od kojih je jedan “dva više tri”. Upotreba izraza kao “dalje”, “iznosi”, i sličnih, lažljivo sugerira neku procesualnost i progresiju; matematička je “operacija” posve statična: dva i tri ne daje pet, nego jest pet. Svi su naši apriorni sudovi tautološki; matematika je tautologija.

Bergson je umovao o tome na koji način ljudski mozak obavlja operacije s brojevima. Nakon što naučimo brojati, to nam znanje služi kao neka vrsta univerzalnog primitivnog pomagala. U početku, tako, zbrajamo prebrojavajući. Duh korača od broja do broja, u upamćenu nizu, i kad začuje traženo ime, zaustavlja se. Kasnije prelazimo na zbrajanje pomoću nekoliko temeljnih komplementarnih raščlambi, koje se u školskim klupama utuvljuju u glavu. Ako se ne varam, ima ih 25: po jedna za zbroj 2 i zbroj 3 (1+1;1+2), po dvije za zbroj 4 i zbroj 5 (1+3, 2+2; 1+4, 2+3), po tri za zbroj 6 i zbroj 7 ( 1+5, 2+4, 3+3; 1+6, 2+5, 3+4), po četiri za zbroj 8 i zbroj 9 (1+7, 2+6, 3+5, 4+4; 1+8, 2+7, 3+6, 4+5), i napokon pet za zbroj 10 (1+9, 2+8, 3+7, 4+6, 5+5). Time je stvar riješena i za zbrojeve veće od 10, pa tako naprimjer ako si zadamo problem “sedam više pet” i pritom uključimo introspekcijsku lampicu, opazit ćemo kao neki prijelom koji puca peticom i rastavlja je na 3+2, kako bi se dobila poznata nam paradigma 7+3, za koju znamo da vrijedi 10, uvećano za preostalo 2, što u svemu daje ni više ni manje nego 12.

Brojevi su u umjetnosti vrlo korisna stvar. Mogućnost multiplikacije treba uvijek nositi u podsvijesti, jer poneki put kad zapnete s nekom riječju ili motivom problem možete vrlo dobro riješiti tako da riječ ponovite, jednom ili mnogo puta, i da motiv udvostručite ili umnogostručite. Takav postupak može kadšto naići na nerazumijevanje, kao npr. u interviewu Paula Taylora s Warholom:

Taylor: “Prilično je čudno vidjeti takve prizore udvostručene.”

Andy: “Sasvim su mali.”

Taylor: “Kod velikih su prizori okrenuti naizmjence pravo i obrnuto.”

Andy: “Tako je.”

Taylor: “To je čudno, jer se obično prikazuje jedan Isus.”

Andy: “Sad imamo dva.”

Taylor: “Kao i dvojica papa.”

Andy: “Europski i američki papa.”

Do iste je ideje nezavisno došao i David Albahari, kod kojega čitamo:

“Ali papa oseća da je prerastao takve male razonode. Sada radije zamišlja svet u kojem postoje bar dvojica Papa. Mogao bi s tim drugim da igra domine ili šah. A tek kad bi ih bilo trojica! Preferans!” (“Papa”)

U knjigama namijenjenim širem općinstvu znamenke brojeva su nepoželjan prizor, i to ih čini dobrim sredstvom provokacije.