Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

CITAT. U pjesmi Prima Levija “12.srpnja 1980.” dvanaesti stih glasi: “Primi, molim te, ovih četrnaest stihova.” Računa li se i taj stih, ili ga treba odbiti od punog broja? Možda on prednjači, kao izvrsniji od ostalih? Oh, Oh. Ali taj trik znaju već i djeca, kad u igri šapuću jedno drugom na uho:

“Šap-šap, nemoj nikom kazat.”

Pa kako ga onda ne bi znao François Mauriac, koji, motreći pronicljivo svoju junakinju Thérese, izjavljuje:

“Čitati je nemoguće: ta koja se priča ne bi Théresi učinila bljutavom, u usporedbi s njenim strašnim životom.”

André Gide je mnogo odrešitiji dok nas u “Močvarama” kori: “Ali pogledajte sebe… ispred sebe vidite zidove ili druge ljude kako vas gledaju.”

Koga zanima tajna neiscrpivosti umjetnosti? Evo, to je mjesto neiscrpivo. Otprilike isto rekao je Zola o Stedhalu:

“Nitko nije u tolikom stupnju vladao mehanikom duše. Za mene, Stendhal nije promatrač koji polazi od opservacije i dolazi do istine zahvaljujući logici; on je logičar koji polazi od logike i često dolazi do istine prelazeći povrh opservacije.”

Već hitam s navodom iz Stendhala koji će to dokazati:

“Treba se vrlo malo brinuti o budućnosti kako bi se bilo sretno.”

Samo tautologija je lijepa u toj izreci.

Vrijeme je za Flauberta. U “Kušnji svetoga Antuna”, toj zbirci čudovišta, ima ova rečenica:

“Ima ih koji se kote, druga se pare, ili se jednim jedinim zalogajem međusobno proždiru.”

Oh, zamislite te dvije zvijeri koje se režeći sučele i zatim odjednom progutaju jedna drugu! Što će ostati na poprištu? Ništa? Tlo poškropljeno kojom kapljom krvi? Dakako, dali ste se obmanuti: te logičke zagonetke nema u Flaubertovoj slikariji, vi ste je u njoj ugledali pod utjecajem konteksta; Flaubertovih je čudovišta mnogo, ona se naprosto međusobno proždiru. A sad počujte ovo:

“Jean Arp je kolaž
što ga je izradio Jean Arp
s tisuću komada Jeana Arpa.”
M. Mendes, Jean Arp

Što je to? Nadrealističko bjesnilo? Rezime Sartreove egzistencijalističke ontologije? Oh, oh. Jednom riječju, ne znate što biste mislili. Jednom riječju, dvije riječi. Pokušajmo ponovo. Riječju, s jetikom valja oprezno. “Riječju” je izbjegnuće tautološkog mazohizma onoga “jednom riječju”. Pretražujući po besprijekornim haljama Kanižlićeve “Pisme od svetoga Alojzija”, iskopao sam za svoju zbirku čuda ovaj primjerak:

“Jur bijaše tužna i mukla,
suzeć rosom, crno ruho
kao za suncem noć obukla
i jur stiže doba gluho.”

Divno! Noć oplakuje (rosa) i nosi crninu (tj.noć) za Suncem, kojega nema jer je noć. Ali je bilo šteta išta nadovezati. Što je, dakle, sav naš racionalizam? Što je Descartes? Znate li da “cogito” ima i ovu verziju: “Sigurno bih bio, ako bih se u to uvjerio” (Meditationes)?

A kad su Čuangce i Hueitce šetali mostom iznad rijeke Hao, Čuangce je rekao: “Vidiš kako se ribe praćakaju u rijeci? To je njihova sreća.”

A Hueitce se rasrdio i pobunio: “Kako možeš znati u čemu je sreća riba kad sam nisi riba?”

A Čuangce se uvrijedio i uzvratio: “A otkuda znaš da ja to ne znam kad ti nisi ja?”

A Hueitce je zaplakao i rekao: “Ako ja, koji nisam ti, nemogu znati ono što ti znaš, onda ti, koji nisi riba, ne možeš znati što je sreća riba.”

A Čuangce je tada počeo zamuckivati i tražiti da se vrate na početak ne bi li se izvukao iz škripca, tako da su se on i Hueitce nastavili prepirati kao dvije babe. No, što se nas tiče, njihov se razgovor završio onim neopozivim i stamenim Hueitceovim zaključkom. Na svijetu nije izgovoreno ništa veličanstvenije od te tautologije.