Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

FRAGMENT. Evo moje najdraže rečenice iz Pascala: “Vertu apéritive d’une clé, attractive d’un croc”. (Na hrvatskom: “Otvarajuća moć ključa, privlačna kuke”.) To je dvodijelna misao, misao u dva koraka, misao-bogalj s dvije nejednake i asimetrične noge. Ona iskoračuje najprije s onim clé, a zatim s onim croc, i tako naizmjence clé, croc, clé, croc, sve brže, clé, croc, clé, croc, clé… Ta me misao doista progoni.

Upravo bi takvu književnost valjalo pisati: tananu, nedorečenu, i pomalo besmislenu, književnost od lijepih i dobro pogođenih riječi (u svijetu apstrakcije, prebivalištu platonskih entiteta, pridjevi apéritif i attractif ekvivalenti su onoga što ključ i kuka, kao njihovi ovlašteni zastupnici, predočuju u konkretnome svijetu); ukratko, neku vrst ludila oboružanog minucioznim razumom.

U usporedbi s tim fragmentom, Pascalovi su filozofski traktati neizmjerno ranjivi. “Jedinica pridodana beskonačnome nimalo ga ne uvećava (…) U nazočnosti beskonačnog, konačno se poništava i obraća u posvemašnje ništavilo.” Beskonačnost – čega? Nekih konačnih veličina? One su, dakle, prvotne; a nisu li one naš izbor, naše razgraničenje, naše djelo? Čovjek je imenovao jedinične veličine i potom izveo beskonačnost (ili konačnost) Univerzuma. Dakako da sâm za sebe Univerzum nije beskonačan (ni konačan). Najviše volimo svijet koji bi bio kao neki ekscentrični stroj, asimetrična građevina, krivudava i nepravilna vrtnja. Svijet koji je fragment naše vizije svijeta. Može li što biti uzbudljivije? Naš je svijet pola, ili tri četvrtine, svijeta. Univerzum je fragment. Svemir je zapravo predvorje; a izvan njega nema ničega; a … itd.