Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

MANDELJŠTAM-PASTERNAK. Kultno mjesto rusističkih poredbenih interpretacija. U Osipa Mandeljštama imaju ovi stihovi:

“Zvuk oprezan i prigušen
Ploda otkinutog sa stabla,
Usred neprestana pjeva
Duboke tišine šumske…”

Uvijek je uzbudljivo kad nam se neki gusti roj lijepih riječi objavi kao simetrična racionalna konstrukcija.

Temeljnu simetriju tvore “zvuk” i “tišina”; a zatim i njihovi atributi; prvi je oprezno prigušen, druga pjeva: zvuk šuti, šutnja zvuči. I kad to objasnimo, od pregršti riječi više nije ništa ostalo. Čitavu smo pjesmu potrošili da opišemo njenu simetriju: pjesma je upravo dostajala: ona i nije drugo nego ta simetrija.

U “Zaštitnoj povelji”, Boris Pasternak pripovijeda o vožnji vlakom iz Kurska u Moskvu. Na dugom putu nešto ga zabavlja ili, možda, uspavljuje: “Duž cijelog odmotaja željezničkog nasipa škripe i sudaraju se odbojnici.”

A tada odjednom:

“Trenutno uzbudljiva, kao pucanj, tišina željezničke postaje, koja ništa ne zna o nama.”

Metafora: “pucanj”. Što je kao pucanj? “Tišina”. Trenutačna tišina željezničke postaje. Situacija se ponavlja: kod Mandeljštama, u moru tišine dogodio se mali zvuk; kod Pasternaka, u moru cvileža i buke, kratka tišina. Ista slika, u pozitivu i u negativu. Ista slika, jedna slika: to nas obvezuje da je opišemo, tu prasliku, tu podsliku: punktualno u kontinuiranome, jedno u svemu, recimo. Povjesnici književnosti već znaju za tu zagonetku, za tu dvojicu istih a obrnutih, Mandeljštama i Pasternaka, iste riječi, obrnuto poredane. Naš slučaj to lijepo ilustrira: bijela točka na crnoj podlozi, crna točka na bijeloj podlozi. Ali samo ilustrira, ništa više: obje su slike bitno anonimne, iza svake može stajati i jedan i drugi; a tu se suprotnost gubi. Pasternak je mogao čuti kako pada žir, Mandeljštam je mogao putovati vlakom: to nisu presudne razlike. Presudno je tananije, dublje. Pogledajmo. Neki ljudi osluškuju neke zvukove, neke tišine. Ti su ljudi pjesnici: oni brzo pronalaze druge slike, da ih stave pored onih što im ih stvarnost (neka stvarnost) dostavlja. (To su metafore.)

Ne zadovoljavaju se ovom ili onom slikom, nego upravo oprečnom: i tako uzimlju: za tišinu, zvuk; za zvuk, tišinu. Ni jedan ni drugi ne boje se neizbježive heretičnosti. Ali.

Mandeljštam otkriva da je hereza istina; on ne želi provocirati. Njegova hrabrost hrabrost je istinoljubivosti; njegova mala pjesma sušta je istina: zvuk ploda otpalog sa stabla, osamljeni taj zvuk doista je pod golemim uplivom prostrane tišine usred koje se oglasio: ona ga doista ušutkuje. Zvuk je “prigušen”: šutnja šume njegov je prigušivač. Zauzvrat, on joj pomaže da tiho pjeva; zauzvrat, on je njen dirigent. Tako se oprečnosti svijeta, prividne oprečnosti, primiču jedna drugoj. Oprečnost prigušuje oprečnost: šutnja zatomljuje neumjerenost glasanja; zvuci bude tišinu iz njezina sna. Oprečnosti se približuju; i evo, već su jedno, stopljeno, nerazaznatljivo.

Pasternak je provokator. Odaje ga oduševljenje s kojim nalazi da je istina heretična; neumjeren je: u Mandeljštama tek “pjev”, u njega je tišina “pucanj”. Ali i njegova je hereza bespogovorna istina. Ništa mu ne mogu oni koje izluđuje.

Onaj tali opreke i lijeva Jedno; ovaj raskoljuje (grč. skhizein) jedno, svako jedno. Dopustiti da možda ipak obojica rade jednu te istu stvar – značilo bi prikloniti se jednome.