Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

OKTOBARSKA REVOLUCIJA. Najvažniji događaj u povijesti XX. stoljeća. To je tvrdnja tako bjelodana da ćemo je ovdje samo dogmatski postaviti. Naše se stoljeće ni u čemu nije tako potpuno izrazilo kao upravo u Oktobarskoj revoluciji. Čak i kada ona ne bi imala tako goleme značenje, u školskim su nas klupama toliko dugo u nj uvjeravali da se ono na koncu i obistinilo. Riječi, filmovi i raznobojni plakati preplavili su stvarnost i potisnuli je u drugi plan. Iluzija je nadjačala materiju. Besmisleno je predbacivati Revoluciji da je prenapuhana; ta ona upravo jest prenapuhanost: tisuću puta, uz pomoć iluzije, nadrasti sebe samu – u tome je njena bit.

Revolucija i njen mit potrajali su sedamdeset godina. Svojim vremenskim rasponom, dakle, Revolucija je gotovo podudarna s našim stoljećem. Otkako je umrla, nitko više u nju ne vjeruje, ali tek sada uviđamo koliko je bila golema. Prava neman. Neumjeren, babilonski ambiciozan pothvat. Osuđen na neuspjeh, treba li uopće reći? Sedamdeset godina poslije, vraćeni smo na polazišnu točku; s tim što se iz te točke više nikamo ne polazi. Kako izreći veliku prazninu koja nastaje nakon tako opsežne avanture, nakon takva poraza? Revolucija podsjeća na dugotrajno, iscrpljujuće istraživanje labirinta koje nas, poslije svih napora i dovijanja, vraća na početak; ili na zamornu ekspediciju u pustinju, ekspediciju koju smo otpočeli u punoj snazi svoje mladosti i opskrbljeni svim potrebnim instrumentima, i s koje smo ipak bili prisiljeni vratiti se na polazište a da nismo dosegnuli fantastični svijet s druge strane. Zar možemo i pomisliti da, ovako malaksali i razočarani, pokušamo ponovo? Zar nam preostaje išta osim tupe rezignacije?

Oktobarska revolucija je poput cirkuske predstave, s vatrometom, reflektorima, kricima zvijeri i žrtava, i koja jednog jutra naprosto otputuje, pokupivši sa sobom sve svoje rekvizite, ostavljajući pustu ledinu s ponekom limenkom od hrane za lavove i bijelom maramicom umrljanom krvlju ili karminom. Da nije bilo Oktobarske revolucije, ne bi bilo ni (spominjem samo ono što mi u ovom trenutku pada na pamet): prekrasnih pripovijedaka Isaka Babelja, “Krstarice Potemkin”, tragedije admirala Kolčaka, veličanstvenog ludila baruna von Ungern-Sternberga, Prattova strip-albuma “Corto Maltese u Sibiru”, sukobe crne i crvene zastave u Kronštadtu, Pasternakova “Doktora Živaga”, istoimenog filma Davida Leana, Staljinovih logora, potresnih svjedočenja preživjelih, njihova sažetka u koricama “Grobnice za Borisa Davidoviča”, okrutne smrti Lava Trockog, vatrenih i fantomskih trockističkih organizacija širom globusa, nepreglednih sabranih djela koja utjelovljuju komunističku patrologiju, Maoovih marksističkih molitvenika, “Male Lenjiniane” Venedikta Jerofejeva, hodočašća europskih intelektualaca u SSSR, eurokomunizma, hrvatskih jedinica pod Staljingradom, druge Jugoslavije, hrvatske političke emigracije kojoj dugujemo poneku dobru pjesmu prigušene nostalgije (i koja je, možda, morala postojati kako bi te pjesme bile napisane), Berlinskog zida, hladnog rata, Orwellove “1984”, goruće zublje koja se zove Jan Palach, filma “Imagining October” Dereka Jarmana, “perestrojke”, javne praonice rublja nazvane “Perestrojka”, ove natuknice.