Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić
PRAZNOVJERJE. Skupni naziv za manje kvalitetne oblike religioznosti. Postoje praznovjerja koja mi se nameću i ona koja sâm izumljujem. Ta se podjela samo donekle podudara s podjelom na maligna (pesimistička) i benigna (optimistička) praznovjerja.
Prva su ona koja vas salijeću i kojih se ne možete otresti jer vas u tome sprečava osjećaj časti. Tako na primjer nikad ne možete definitivno odbaciti uvjerenje da stanovit loš znak doista najavljuje neku nevolju, jer ćete u suprotnom imati još neugodniji osjećaj da ste previše popustljivi prema sebi, da ste svoja vlastita dadilja, da zatvarate oči i zabijate glavu u pijesak. Dugo sam razmišljao o tome postoji li ikakva materijalna osnova ljudskih praznovjerja, da li ih svijet realnosti na bilo koji način podržava, ili je svekolika supstancija praznovjerja ograničena na uterus lubanje izvan kojega nema ničega. Nešto mi nije dalo da odgovorim negativno, tj. pozitivistički. To se može protumačiti kao da i o praznovjerju također razmišljam praznovjerno. Pitao sam se što ljude navodi da između mnogo istovrsnih predmeta izabiru jedan i da mu pridaju značenje koje ostali predmeti nemaju. Što je to u supstanciji toga povlaštenog predmeta skriveno, što ga izdvaja između ostalih i nameće ljudskom vjerovanju? Tada sam zaključio da to što predmet vjerovanja ima, a ostali predmeti nemaju, jest upravo vjerovanje. Bio je to jedini mogući zaključak. Nismo, naime, mogli zanijekati moći praznovjerja, jer je ona u previše slučajeva očevidna, a i sama upornost s kojom ljudi vjeruju dovoljna je da uvijek iznova otvara to pitanje; s druge strane, nismo mogli pronaći ništa što bi objasnilo te moći, ništa osim samog vjerovanja. Ispada da mi vjerujemo u stvari koje postoje samo zahvaljujući našem vjerovanju. Praznovjernik u istom činu obožava i stvara, a to je vrlo ekonomično. Ekonomičnost je pojam koji me upućuje na jedno moje malo praznovjerje. Potajno obožavam svoju ruku. Ovu kojom pišem. Umjetničkom činu najradije za autora pripisujem ruku. Ako u slikarstvu to nije neka novost, ne vidim razloga da se isto ne prihvati i u književnosti. Predmnijevam da će se time dobiti na psihičkoj rasterećenosti književnosti, ona će se podići u neke eteričnije sfere. Iz te preinake proizlaze mnoge važne konzekvence, kao npr. potreba da kitim svoju ruku prstenjem i narukvicama itd. Ruka tako postaje magični predmet koji nosim sa svoje desne strane, posvećeni predmet koji se ne može pogledati bez strahopočitanja namijenjenoga čudesnim tvorcima.
Sadržaj
AutobiografijaAporija
Arbitrarnost
Broj
Citat
Čitanje
Demonologija
Dürer
Eshatologija
Filologija
Fragment
Hegel
Istočni grijeh
Labirint
Likantropija
Ludilo
Mandeljštam-Pasternak
Mesija
Most
Ništavilo
Novac
Odsutnost
Oktobarska revolucija
Orbis terrarum
Pilovina
Praznovjerje
Prostor
Red
Rječnik
Seks
Somnologija
Stvarnost
Tacijan
Tanatologija
Teologija
Umjetnost
Utroba
Venecija
Voda
Vrijeme
Impresum