Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

PROSTOR. Najviše volim fotografije stupnjevane dubine, s mnogo planova, neke vrste prostornih mreža: prostor pun predmeta koji hipostaziraju praznine između sebe, tj. prostor. Knjige koje pokušavaju evocirati Povijest trebale bi posvećivati mnogo pažnje Prostoru, koji je zlatna formula povijesne iluzije. Da bi se dočarao prostor nekog bojišta, treba spomenuti kožni tobolac za strijele u ondašnjeg ratnika ili kao bljeskom obasjati neku sliku, npr. divlji urlik ratnika u skoku.

Ponekad mi se dogodi da, dok sjedim za stolom, do mene dopre graktaj vrane nad gradom, koji poput neke magične riječi vrati u opstanak trodimenzionalni labirint grada, ove tmurne kućerine otklizale u neko žalosno ništavilo. Ali je zacijelo najbolji simbol prostora pčela, i oko toga postoji vrlo široka suglasnost. Kod Mandeljštama, iza spomena Helade, drevne opsesije, uvijek uslijedi neki upletaj pčela, zuj košnica, miris medunike koji ih mami. To su pjesme, to su pčele što dolaze iz Sredozemnog Kruga, iz južne sudbine Indoeuropljana, iz bizantske slatkorječivosti i zavodljivih igara helenskog uma, iz riječi svetog Klementa Aleksandrijskog kojemu pčelinji med bijaše znamenom bezbožne Helade. Zuj pčela namah otvara prostor, zlatnu ravnicu, sunčanu ravnicu, u koji se – vijest po vijest – smješta Povijest.