Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

RED. Pitao sam matematičara što je za nj red; odgovorio je: “Predvidivost.” Ja sam rekao: “A predvidivost se svodi na ponavljanje.” “Ne.” rekao je matematičar, “Ja mogu predvidjeti nešto što još nikada nisam vidio.”

Matematičar tako predviđa da će dva i tri dati pet. B. Russell je smatrao da zbrajanje jest sintetički sud i da je zaključak tog suda transcendentni novum, jer zbroj nije sadržan niti u prvom pribrojniku. Čin zbrajanja je za nj nadahnuće i oraculum.

Izlišno je napominjati da vidimo samo jednu mogućnost da se iz elemenata A i B predvidi element C: da C bude sadržan u A i B, tj. da ih ponavlja u nekom drugom izdanju.

Zadovoljavam se redom kao ponavljanjem. Ponavljanje se pak svodi na auto-identitet. Sve što pouzdano znamo jest da je a = a. Svaka je stvar upravo ta stvar. Sve drugo je nepouzdano.

Uvjeti što ih postavljam da bi nešto bilo proglašeno redom toliko su skromni da nema ničega što ih ne bi zadovoljilo. Nered, zapravo, ne postoji. Asimetrija je smo obogaćenje simetrije, kao što je prefiks a – obogaćenje osnove simetrije. Nered je obogaćenije reda drugim redovima, krupnog i uočljivog reda sitnijim redovima, itd.

O redu na svom stolu mogu govoriti, npr. kao o stanju suprotnom onome koje zatječem; ali kad je posrijedi svemir, red i nered su riječi koje nemaju nikakvog smisla. Red pretpostavlja množinu. Ponavljanje je odnos između većeg broja predmeta. Otud proizlazi da svijet ne može biti ni red niti nered, jer je svijet jedan.

Međutim, za naučavatelje entropije, red je vrlo određena kakvoća koje je u svijetu svakoga časa sve manje. Taj ireverzibilni proces drže oni vazda pri ruci kako bi u svakom trenutku znali u kojem smjeru teče vrijeme: “entropija je strelica vremena”, kako bi rekao Sir Arthur Eddington. Vrijeme teče nepogrešivo naprijed, tj. ne naprijed u prostoru, nego naprijed u vremenu, dakle vrijeme teče nepogrešivo onamo kamo teče, a to je tako zanosno. Klasična njutonovska fizika pretrpjela je kritiku entropijske fizike od koje se nikada neće oporaviti; ona naime dopušta da, u načelu, vrijeme može teći u oba smjera, i naprijed i natrag, tj. i onamo kamo teče i onamo kamo teče.

U entropijskom univerzumu, moguće je mjestimice prkositi entropiji i stvarati otočiće reda kakvi su biološki organizmi ili umjetnička djela, ali uvijek uz cijenu povećanja nereda u njegovoj okolini. Kao na kakvom starom šupljem brodu koji tone u kaos, tako bi u svijetu trebalo prekinuti svako kretanje, prestati stvarati umjetnost i, na što je pozivao još davni mudrac Tacijan (v.), obustaviti reprodukciju vrste; također bi se trebalo čuvati svakoga pokušaja da se svijet popravlja, jer to nepogrešivo pospješuje njegovo krvarenje; sve što se može učiniti jest da se aktualni trenutak fiksira. Kad bi se mobilizirale sve raspoložive snage, raspadanje svijeta moglo bi se zaustaviti. Kuću čija žbuka otpada, čiji se zidovi urušavaju, čiji se balkoni otkidaju i već padaju prema tlu, nemoguće je obnoviti i sastaviti, ali ju je moguće zaustaviti u tom fantastičnom trenutku raspadanja. Ta izvanredna ideja dostojna je najvelikodušnije zauzetosti.