Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

STVARNOST. Otkriće da svoj duh možete zamjetno poboljšati ako postavite skupljene dlanove iza ušiju zapravo je prilično zaprepašćujuće. Time ste, ustvari, jednim empirijskim prodorom, otpočeli vrtoglavu relativizaciju stvarnosti. Kad bismo mogli dovoljno širokim dlanovima obuhvatiti kakvu miroljubivu riječ što je izgovara neko umiljato biće, ustuknuli bismo začuvši grozomoran bezobličan urlik.

“U kazalištu, slika glumice uhvatljiva je posvuda oko nje. Slika njenog osmijeha, njenih očiju, pramena njene kose, nalazi se svuda gdje ih , kao sistem valova ili fotona, gledaočevo oko može uhvatiti.” (Raymond Ruyer)

Tako i zvuci koji, pitomi i umiljati, dopiru do nas nisu, kao što smo skloni povjerovati, stvarnost. Stvarnost je bezoblična grmljavina iz koje naše točkasto uho izabire jednu nit podnošljivog zvuka. Ljudska bića, kao i sve životinje, šire oko sebe zastrašujuće zvučne gromade. Zahvaljujući ograničenosti naše spoznaje svijeta, ta nam je istinska stvarnost, na sreću, nedohvatljiva.

Ali što ako zaštitnički mehanizmi, na koje nemamo nikakva utjecaja, koji su bezrazložni poklon neke nedokučive milosti, u jednom trenutku isto tako bezrazložno otkažu? Što ako se brane i oklopi odjednom rasprsnu, a razularena stvarnost provali k nama, u nas, neizmjerno ranjive? Po svemu sudeći, ako se to dogodi, propast (Damoklov Mač Stvarnosti) zateći će nas u vrlo neobičnom stanju, u paradoksalnoj situaciji uvjerenih ignoranata i poricatelja te iste stvarnosti. U taj se položaj nismo doveli nekim smišljenim načinom, odabirom ili nekakvom bahatošću. Radi se o neumoljivom slijedu nužnih događaja, o predestinaciji, o neizbježivom stanju znanstvenog solipsizma u koje smo zapali. Prizor katastrofe bit će stoga uzbudljiv: zabavljene (u krilu neizmjerne stvarnosti) strogim izvodima o nepostojanju stvarnog svijeta, stvarnost će nas, provaljujući sa svih strana, pograbiti, raspršiti, izbrisati.

Jednom sam u tramvaju zavirio u novine što ih je neki gospodin držaše raskriljene. Uz fotografiju mnoštva okupljenog na Trgu stajala je obavijest da je danas, u 14 h, uz prigodan ceremonijal podignuta banska zastava itd. Danas? Danas u 14 h? Od dagađaja nas je dijelilo svega dva-tri sata, zanemariv razmak, kao da se tu poriče nužnost distance između događaja i obavijesti o njemu, kao da su obavijest i događaj istodobni. Novinska se obavijest činila, štoviše, suvislijom i stvarnijom od samog događaja. Pomislio sam da bi mu lako mogla prethoditi. Stvarnost je, činilo se, nezgrapna projekcija čovjekove predodžbe, njen okašnjeli odraz, otrcana kopija. Zamoran je napor ta dužnost da je svagda reproducira, da se odigra to oronulo kazalište. Zacijelo već ponegdje i izostaje; uskoro će ga po svemu nestati. Ima i odrešitijih, heretičnijih autora:

“Na Zapadu je međutim sve glasnije mišljenje da je svet prestao postojati 23. 4. 1888. Ostatak istorije je samovolja i inercija podržavana zahuktalom propagandnom mašinerijom, a u novije vreme halucinogenima u koka-koli i euro-kremu, te neprestanim tokom TV-programa koji arhivske snimke sveta lukavo vraća u prazan prostor posredstvom magnetoskopa.” (S. Basara)

Korijeni te globalne duhovne devijacije sežu duboko, duboko u filogenetsku i ontogenetsku prošlost.

Dijete na primjer pita: “Koja je najdalja zemlja? Australija?”

Odrasli: “Misliš najdalja od nas?”

Dijete: “Ne od nas, nego koja je NAJDALJA…”

U tom kratkom dijalogu, Dijete zastupa udaljenost kao apsolutni atribut stvari, a ne puku relaciju. Odrastanje je, zapravo, postupno oduzimanje takvih atributa stvarima. Stvari blijede, izjednačavaju se, iščezavaju. Dosljedan strukturalizam, za koji je “predmet” samo opreka svoje opreke, mora zaključiti da postoji samo ono što može ne postojati. Ergo, Bog ne postoji. Ergo, Svijet ne postoji. Postoje samo propadljiva phenomena u neprekidnim metamorfozama.

Ova besmislena knjiga također ne postoji. Ali ona se nakanila iskupiti tako da od te neizbježivosti podmuklo načini ideal. Zamišljena je kao knjiga ni o čemu: o upravo bezočno, do drskosti sitnim stvarčicama, o samouvrnutim stvarima, o nestalnim stvarima koje nestaju ako ih se promatra više od jednog časka. Mučna knjiga u kojoj će se rečenice i poglavlja (obrčući i zlorabeći veličanstveni uzor kamenova što sastaviše piramide i drevene hramove) sklopiti na takav način da pred našim očima na koncu ostane praznina, očevidno ništa.