Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

TACIJAN
Jedan kaže: “Bog je tijelo.”
A ja: “On je bez tijela.”
“Svijet je neraspadljiv.”
A ja: “Raspada se.”
“Na mahove gori.”
A ja: “U jedamput će.”
“Suci su Mino i Radamant.”
A ja: “Nitko do Bog.”
“Besmrtna je samo duša.”
A ja: “I tijelo s njom.”

Iz te kobne potonje dogme Tacijan će izvesti svoje neobično naučavanje protiv reprodukcije vrste. Apstinencijom, ili pak uz pomoć umješnih tehnika, postići će neku vrstu bezbolnog ugasnuća čovječanstva – nacrt tog univerzalnog pothvata bio je pokušaj da se doskoči strašnim eshatološkim implikacijama demografske ekspanzije. Tacijan pripovijeda ovu parabolu: čovjek se utopi; izjedu ga ribe; drugi ljudi ulove i jedu te ribe. (Sličan se paradoks nalazi i u Montaignea, u I. knjizi “Ogleda”, u poglavlju o ljudožderima: “Imam pjesmu koju je spjevao jedan zarobljenik i u kojoj se nalazi ova dosjetka: neka hrabro dođu svi i neka ga pojedu, jer će istodobno izjesti svoje očeve i djedove, koji su svojedobno poslužili kao hrana ovom njegovom tijelu.”)

Kako će, dakle, Sudac, na koncu vremena, razlučiti ispremiješane atome različitih ljudi? Ili zar će, u suprotnom, više ljudi biti prisiljeno da na nebesima dijeli iste atome, osuđeno na neke nepredvidive i čudovišne zajednice?

Tacijan, možda, zgrožen tim naslućenim prizorima, posvećuje život uvišenoj misliji, pomoći svijetu da izbjegne teratološko izdanje onostranosti. (Djelo je iste nakane i ono pomirljivije rješenje koje se održalo do danas, sahranjivanje mrtvaca u čvrsto zatvorenom kovčegu.)

Tacijanovom nauku upućujem ovdje dvije primjedbe. Prvo, manjka mu zapravo dubljeg teološkog smisla. A priori i s gnušanjem otkloniti mogućnost jednog raja (ili pakla) koji bi nastavala nerazmrsivo mnogostruka, mnogoglava i mnogoruka, ljudska bića – čin je gotovo nedostojna zdravog razuma. Mistik bi zasigurno s nekom divljom radošću, s radošću ezoterične spoznaje, prigrlio to nebo onkraj odvratnosti, sažaljenja i patnje, nebo prividnih bogalja i uzvišenih monstruma.

Drugo, u čije to ime inzistira Tacijan na nenarušenu kontinuitetu pojedinačne osobe? U ime jednoga JA, nekoga JA koje je tobože od tvari različite od one od koje je svijet? Ali, kao što pita Pascal, qu’estce que le moi? Ou est donc ce moi, s’il n’est ni dans le corps, ni dans l’âme? Dosljedna redukcija odvodi do posvemašnje praznine, praznine koja iščekuje, tabulae rasae, samotnog oka (koje također nije predmet, jer je moje oko). Ali ekstrakt bjelodano ne može izgovoriti “ja” bez proturječja, jer on je ništa: njegova lišenost ustiju koja bi to za nj iz-ustila mnogo je više nego samo doslovna. Paradoksalno, Ja može imenovati s “ja” samo Drugo, samo “ne-ja”. Naša svakodnevna “ja” zapravo su puke aproksimacije, srednje vrijednosti ekspanzije u Svijet, upravo zato jer nisu, suprotno intuitivnu mnijenju, od tvari različite od one od koje je svijet. Svakog trenutka, Ja umire i rađa se. Pamćenje, u kojemu se ono ogleda, krhka je i beznačajna pojedinost. Kad bih pamtio prethodni život, pouzdavao bih se u sljedeći, predavao bih se smrti s bezazlenim spokojem, s onim glupim spokojem s kojim joj se predajem iz trenutka u trenutak. I obrnuto, bilo bi dovoljno zaboravljati prethodni dan pa da nas u jezi san pohađa i potčinjava. Život je, Tacijane, upravo takav jedan dan, usamljen u zaboravu, a smrt je onaj redoviti san koji nakon njega dolazi i čini se beskonačnom jer ne znamo da njen kraj dokazuje to što smo ovdje.