Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

TANATOLOGIJA. Po naučavanju teologa, postoje dvije vrste smrti: smrt tijela i smrt duše, od kojih je drugu možda moguće izbjeći.

Prvu se može ilustrirati primjerom što ga je izradio Bachelard: dogorijevanje svijeće. Smrt svijeće je doista uzorna smrt jer je potpuna, neistraživo potpuna. Takva je i čovjekova, ako ga zamislimo kao svijeću od vremena (Borges je zaključio da tvar od koje je napravljen čovjek jest vrijeme). Međutim, veli Bachelard: “Voštanice više nema, no ona postoji.” Kako to? Bachelard se poziva na slučaj pjesnika Camoensa:

“Banville izvješćuje da je tada kad se Camoensova lojanica utrnula pjesnik nastavio pisati svoju pjesmu pri svjetlucanju očiju jedne mačke.”

Očiju mačke, da, ali te oči ne bi imale tu moć da osvjetljavaju pjesnikov stol kad ne bi samo nastavljale svjetlosni rad voštanice, kad ne bi bile samo njen produžetak, kad ne bi dobivale podršku te sada odsutne voštanice, spriječene da sama obavlja taj rad koji joj je u naravi: “Biće oka neke mačke može pomoći ne-biću voštanice.” Nije to prazno ne-biće, nego nešto mnogo bogatije, odsutnost (v.) bića.

To što preživljava smrt, to je dakle duša. “Svaki objekt svijeta, cijenjen zbog svoje vrijednosti, ima pravo na svoje vlastito ništavilo.”

Što se, pak, tiče smrti duše, možemo podsjetiti na onu čaroliju koju su za nas znali značiti neki periodički mehanički pokreti. Primjerice, stolica za ljuljanje ili stakleno dizalo koje se u thrillerima nastavlja uspinjati s izrešetanim tijelom kakva bankara, ili onaj brod iz “Puta u Indiju” koji plovi za Englesku i na čijoj palubi umire stara gospođa Moore, a brod, veliki tamni brod, nastavlja sjeći svojim pramcem večernje more… On ne zna da je njegova duša odletjela, on ne zna da mati više nije živa; sve što on zna jest smjer koji mu je naložen, on je čitav samo ta mračna snaga kojom ga postupno osvaja. Eto što nas tu začarava: činjenica da u času smrti nije sve stalo, da bezazleno tijelo, brod, pokret, i ne zna da je umrlo, i ne zna da više nema svoje duše. To slijepo lutanje, taj život tijela čija je duša umrla znade postati konačnom sudbinom i nerijetkom ljudskom stvoru, i zato mi ne budite tako neskloni, gospođice.