Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

ja nikada nisam naučila igrati čovječe ne ljuti se.
moji pijuni bi uvijek završili u nekoj birtiji. sa mnom. u džepu.
obično bi se tamo potukli i nanovo postavljeni na podlogu za igru bivali puni masnica.
nešto kao moje noge u osnovnoj školi. kad bi se stari dohvatio remena.
i uvijek sam birala modre. jer sam se sramila divljaka s kojim(a) igram.
nešto kao moje duge hlače ljeti. jer su masnice od kopče imale jebenu moć dugotrajnog hematomiziranja po mojim listovima.
tapkanje malih haljinica po ucrtanoj podlozi. jedan za drugim. uvijek su me podsjećali na neku opasnu sektu.
tantrički raspoloženi u ponavljanju radnji. ne znam zašto se nikada dosad nisu žalili na okrutno hvatanje za glavu i nabijanje malih nožica po zapovijedi kocke.
šestica me nije voljela.
nešto kao stari kad bi ga netko naljutio. jer nije znao kako uzvratiti njima pa bi uzvratio nama.
moji su pijuni zadnji izlazili iz kućice i zadnji stizali na odredište.
uvijek bi ih pojeli žuti i crveni i zeleni.
jer ih kocka nije voljela.
i jer bi ih ponekad rušila kad bi ispala iz ljudske ruke koja se igrala na sreću.
bili smo djeca. brat je razbio prozor, a stari nas je prisilio da klečimo na soli. jedno do drugog. ispred njega. ni danas ne znam kako nas je mogao gledati u oči onako uplakane.
luđački pogled. sramim se što mi je to prva pomisao kad netko kaže: moj otac.
moj otac… pardon, moj stari. on nije znao igrati čovječe ne ljuti se.
i ništa ga ne opravdava. ni danas.
on je bio toliko velik, toliko velik i moćan i jak.
a mi smo klečali i gledali na sat.
čekali smo na sedam sati. stara će se vratiti kući i zagrliti pijune na natrijevom kloridu.
čekali smo na tapkanje pijuna, jedan za drugim, na putu prema sobi. sretni jer nas je šestica odlučila voljeti. jer je njena ruka izigrala šesticu.
moji pijuni idu sa mnom kud god da krenem. znaju da ću ih naučiti kako se igra.
znaju da ću ih uzorcima iz prošlosti prevesti na točke ucrtane na kocki i ostaviti tamo.
i neće znati kako se izigrava šestica. neće im trebati.
kad smo ustali, koljena su nam bila crvena i rupičasta. boljela su.
i s vremena na vrijeme… pojavi se taj osjećaj… kao da smo zauvijek ostali klečati tamo. zauvijek.