Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

JESAM TI PRIČALA O SVOJOJ RAZVRATNOJ OSOBINI PLAKANJA NA RAMENU? TUĐEM PO MOGUĆNOSTI

kupila je nove cipele i izjurila van. našla me kako sjedim na obližnjoj klupi i pušim.
daj i meni jednu, kaže, pa ćemo dalje.
a kud dalje, ženo moja, mislim se, nema dalje od ovog.
ja bih ronila. bez straha.
danima smo se sastajale. svaki dan.
ne umaram se, samo mi se spava. nisam u mogućnosti.
dim iz njenih usta izlazi tako goropadno, prožderano.
ubaci malo taktike u to. polakše. sutra će nam pluća otkazati.
kome treba ovakav svijet? pogledaj mokre pločnike, pogledaj samo kako se sve ispere.
želim se isprati, kažem joj, od svega što sam mu napravila. od svake izgovorene riječi.
od svega što sam obećala.
nemoj opet, kaže mi. nemoj o njemu, jer ću zadnje novce potrošit na alkohol.
potroši, nagovaram je, imam i ja nešto. idemo biti klinci opet.
idemo se uništavati i biti dočekani od kritičnih roditelja.
mrzim kiše. mrzim splitske kiše i prosinačke dane.
a oni će se vjenčati jer imaju kćer i voljet će se do kraja života.
tako bih i ja s tobom.
znaš, kažem joj, kakav brak, tko još razmišlja o tome? ja želim neku veliku ljubav.
pa što bude. kakav brak, srećo moja? kakvi papiri?
ne možeš njegovo “volim te” staviti na papir. ni sve te dodire.
a volim, znaš, to što sam mlada i što svoje iluzije još uvijek uzdižem u nebesa.
doći će, k’o ionesco. svaka alineja mog života bit će posvećena dolasku.
dobro, kaže, ništa te više ne razumijem.
ja ne razumijem kako čovjek može raditi protiv sebe. i kiša će opet.
a da se provozamo?
ili da srolamo joint negdje?
ne, loša ideja, kažem, želim se vratiti doma i sve ovo napisati i patetikometrom
izmjeriti koliko je u meni ima.
patetike?
sigurno da neću profitirati na njoj, al’ moram je prosut nekud.
a da je prospeš po nekom od pločnika tu?
idemo doma, kažem, ne želim ti trošiti vrijeme i novce kad će za pola godine sve opet bit u redu.
da, to kod tebe volim, tu decidiranost vremena i osjećaja.
ne budi kritična, ne budi. nije neka zapovijed, al’ ima štošta u sebi.
ma dobro sad, diži se s klupe, idemo.

a onda sam satima pokušavala složiti sav taj nered u glavi. uz kajmak i veliku drvenu žlicu.
jer me podsjeća na oca koji je znao koliko ga volim. i kajmak i njega.
i zaključala sam vrata sobe, isključila telefon i kidala papire u sitne komadiće dok se lijeva strana mozga hladila od svoje ljubavi prema funkcijama.
ne boj se za mene, svaki dan ja rušim.
ljudi oko mene skladaju te nerazumne akorde i očekuju krunu na mojoj glavi.
svaki dan ja rušim.
zapravo.