Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

POČET ĆU S KLIŠEJIMA KAKO ONI NE BI ZAVRŠILI SA MNOM

(papirnati avioni stružu nebo)

ti se ne krećeš. znam da ovdje sve prestaje.
al’ kako da ti objasnim… ja bih sve ispočetka.
pripaljujem cigaretu. prvu nakon šest mjeseci.
volim se vraćati na mjesto (mjesta?) zločina.
jebi ga, moje su slabosti moje ja.
vješam noge o zid i kosim oči. volim misliti da sam lijepa.
ustvari bih se zaletjela u ogledalo pa šta bude.
možda onda ne bi boljelo.
‘ko zna. preuzak je ovo život za moje tijelo.
kupi ga. kupi ga. i onda ga nosi po kući. proširit će se.
pazi, ja znam kako pecka kad puca koža.
po bedrima.
po struku.
po ramenima.
a što ti znaš?
trebala bih učiti i savijati skripte na ispoliranom parketu.
umjesto toga pravim kolače za rođendane malih rođaka.
brišem brašno s čela. smijem se poštaru na vratima.
nemam se čega ovdje sjetiti. zašto te onda osjećam u želucu?
nemam se čega ovdje sramiti. pa opet nitko ne zna za tebe.
moja stara je zaljubljena u pekara.
u pedeset i drugoj moja stara voli drugog čovjeka.
on ima kćer i živi na otoku.
povremeno dođe u split i onda dugo šeću i pričaju kakvi su
im (bili) životi.
moj brat ne zna za pekara. srećom ne čita ni ono šta pišem.
sigurni smo. u mojim pjesmama svi su sigurni.
kupila sam si rukavice, šal i kapu premalenu za moju glavu.
al’ nije važno. jer računalo razumije samo 1 i 0.
ništa nije važno.
minus jedan. moje oči su minus jedan.
uvijek sam slutio da u tebi ima nešto kratkovidno.
pa dođi i ne daj mi da nešto napravim od života.
zbilja.