Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

POD KOŽOM DUPINA NEĆEŠ NAĆI ČOVJEKA

onda je rekla učiteljica starome da mi loše ide čitanje. on bi gledao utakmicu i rastvorio slobodnu dalmaciju na stol i rekao: čitaj naglas, da te čujem.
nekad bi nam se dogodila i crna kronika. zajeb, stari. muž sjekirom zatukao ženu.
tata, je l’ mogu čitati nešto drugo?
čitaj vijesti iz kulture. praizvedba opere u hrvatskom narodnom kazalištu.
tata, što je to praizvedba?
gol! gol! gol!
moja prošlost je kao igla zabodena u prst krojačice.
boc boc iglicama, ne diraj ga ručicama, bode bode jež, pa od ježa bjež’!
igra.
onda je rekla učiteljica starome da mi loše ide množenje i dijeljenje brojeva. baš smo se bili selili te godine. devedeset i druga, mislim. je. devedeset i druga.
i stari napravi tablicu množenja.
sastavlja ormar u novom stanu. ja sjedim na noćnom ormariću i slušam zvukove čekića.
a kapci čine: tap! tap! tap!
naglas, da te čujem!
pet puta osam je nos ti posran.
koliko!? nemoj da te lupim nečim.
četrdeset?
tako treba. idemo dalje! dodaj mi papagajke.
danas kad netko aplaudira, moji kapci rade tap! tap! tap!
automatski izgovaram tablicu množenja sa svim krivim umnošcima.
matematikom baratam do razlomaka.
mali susjed ima devet godina i zovu ga pitagora.
i čim čujem: pitagora, donesi balun! meni u glavi: a na kvadrat plus be na kvadrat jednako je ce na kvadrat.
ce na kvadratu. opio se ce pa šuruje s katetama. razvratni ce.
promijenite mu nadimak. ja neću zatvoriti prozor jer sam ovisna o zvukovima izvana.
s kim pričati o fraktalima koje sanjam? zbroji ih. podijeli ih. zalijepi ih u unutrašnjost kaputa i plaši klince svojim igrama. plešu. uvijek plešu u snu.
trčala sam ti taj dan u zagrljaj kao da te nikad prije nisam imala.
pale sam na svijetu.

a ipak…

postoji li pravi način za pogrešno?
ako prespavaš kod mene, ispravit će se i najsitniji detalj u našem molotovljevom koktelu. nemoj se znojiti i ne daj ljetu da zakorači pred nas s punim naoružanjem.
sve te tužne pjesme postaju cimet viška u kolaču od jabuka.
zlo mi je.
povraća mi se.
trebam taj prokleti zrak najviše na svijetu.
zaključaj me u sobu.
zatvori me u mene. ne daj mi van. ne daj mi više nikada van.
poljubi me u čelo i odluči ne biti moj brat.
grli me. čvrsto. lomi mi rebra i reci mi da će nas onaj američki kirurg spojiti k’o što te i odvojio od mene.
šav po šav. pedalj po pedalj. kilometar po kilometar.
ne postoji čovjekova bolja polovica. ne postoji čovjekova polovica. ne postoji pola čovjeka koji traži.
ti.
grist ću svoja ramena i obraze.
progutat ću se u medu koji zamišljen stoji pred tvojim vratima.
sve će biti u redu.
smiješno je. a tako sam mlada.
očekivala sam te u trideset i petoj. frustrirana usidjelica modernog doba s mačkom i tonom konzerva u kuhinji za brze ručkove i spor život. crvene kose i dugih noktiju. s dolčevitom i velikim zlatnim narukvicama.
očekivala sam te u svim stereotipima kojih se možeš sjetiti.
a dolaziš sad.
tu si.
ona ista tišina koje se grozim. ti si ona ista tišina koje se grozim.
umotan u pamuk i lijepe riječi postaješ više od izloga.
ej, stara, beat this, imam svoje vlasništvo. jebeš stan i nasljedstvo.
uz kavu i bočicu ruma. moj kroasan. moja riža. moja cigareta. moj hipohondrijski rak.
iluzija koja ne nestaje jer je djelo ljudske naravi.
jest te treba.
kišobran. nož. stalak za knjige. kolekcija albuma.
zaključaj me u moju sobu i viri kroz ključanicu. zaklet ćeš se, onaj isti tren kad zamijetiš moj dlan na prozoru, kako gledaš sebe i izgovaraš čežnju u vlastitom imenu.
ti.
i više od toga ni bogu nije potrebno.
osim mira na zemlji.
a na njemu k’o vrtni patuljci rade misice iz godine u godinu.
pa čemu briga?
zaključaj me u sobu i gledaj kako se rađam iz žute boje zidova. poželjet ćeš nikada ne otići.