Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

POSLJEDNJI TRZAJI ŠIKA

(opet razmišljam kako je rutina sasvim nakaradna za doček gostiju)

skroz me grize. za leđa i po rukama. a ne češem se.
cuclam orbit bombone na hodniku i derem nepce.
jednom sam isto tako prije nego što smo počeli pit iz… ne sjećam se
točno kojeg razloga.
mislim da sam se tad jedino napila baš ono zapravo.
votka krv s ledom.
u svakom slučaju me ljulja, al’ taj put me baš bilo bacilo na leđa.
pa smo se zaigrali pauk i ja.
ne kronenbergov. ne, ne.
izlizala se na laktovima od svih tih pokušaja.
i onda smo sjedili, eto, dugo na ulazu za koncert.
sve je bilo puno prasaka, ženskih smjehova i tih nekih čudnih
stvari koje osjećaš dok odrastaš.
vezicu ti se spustio dovesti u red nasred ilice.
pa to je lijepo i da, pogađa me u šik srce.
jer ja nosim cipele na ljepenku.
ne moram se uopće zapitati kad će meni netko tako jer neće.
moda diktira moju ljubav.
al’ da, reko je pauk sve to što sam ja znala.
ne oporavlja nam se više, sad mislimo da smo cijeli i ako nam
se i desi nešto loše – tu su uvijek drugi da isprave.
imbecil. izlizan imbecil na laktovima postaješ, djevojko.
al’ vadim iz sebe ovo šta su usadili i trgam se točno onako
kako nisam zamišljala.
znam, jer se zamišljeno odvija svaku večer na noćnom ormariću sobe
kad pokušavam zaspati.
više nisam jedina dobra stvar koja mi se dogodila.
nekako me danas igra ovaj osjećaj.
ljubi ljubi ljubi njene nestašne rukice.
nekako me danas igra ovaj osjećaj da nije bilo žetona više
za kikseve.
pa reko je gospodin pauk da bolje tako.
osto bi bez noge inače.