Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

DAN KAKAV ČOVJEK MOŽE SAMO POŽELJETI

Dobro je biti na svijetu i služiti drugim ljudima. I životinjama, živim bićima općenito. čak i stablima, biljkama, kuhinjskim moljcima, čovječjim ribicama, sobnome cvijeću, uopće, svim pokretnim i nepokretnim stvorovima ponekad je potrebna pomoć.

Nikad ne znaš kad će se ukazati prilika da nekome spasiš život. Na primjer, danas sam spasila život jednog mačeta. Jest da je to jedno beznačajno mače, rahitično, žgoljavo i šugavo, priprosto prugasto, od vlastite majke mačke odbačeno nedonošče.

Ali zar je važno o kakvom je životu riječ?

Rijetko se pruža prilika spasiti neki uistinu vrijedan život. Na primjer, život pape kao poglavara svih katolika ili predsjednika Busha ili živote čak nekoliko stotina sudionika zagrebačke povorke ponosa na koje je dvadesetipetogodišnji mladić poželio pobacati boce pune benzina, pa nek’ gore, jest da ih ionako čeka vatra paklena, prema riječima istog onog pape čiji je atentator potaknuo izum novog prijevoznog sredstva, jedinstvenoga papamobila, ali neka vide, neka vide kako život može biti pakao dok su još na ovome svijetu!

Život jednog mačeta jest beznačajan u usporedbi sa životima ljudi. Jednako je tako beznačajan u usporedbi sa životima drugih malih kućnih životinja, mačaka s pedigreom, crvenookih kunića, mopsova, papigica čija imena se pojavljuju u križaljkama i reptila koji su jednostavni za održavanje. Male kućne životinje u trgovinama imaju svoju cijenu. Mače je u moj život ušlo besplatno. Platila sam, doduše, veterinara, cijepljenje, mačje mlijeko u prahu, bočicu za mlijeko, kapi za oči, vitamine, prašak protiv buha, tablete protiv glista, košaru s poklopcem, zdjelicu za vodu, zdjelicu za mlijeko i dva gumena miša.

Veterinar je potvrdio da je mače za svoju dob, nepuna dva mjeseca, pothranjeno i slabašno, sve uslijed nepovoljnih životnih okolnosti. Pronašla sam ga u jutarnjoj šetnji uz jezero, skutrilo se u klupko manje od najmanjega makova zrna i dokotrljalo se ravno meni pred noge. Drhtalo je, oči su mu bile slijepljene nečim bijelim i žutim i nije mi bilo nimalo privlačno.

Moj prirodni impuls bio je okrenuti se i praviti se da ništa nisam vidjela.

Ili sam mogla slijediti drugi svoj, isto tako posve prirodni impuls, da mače, zajedno s tim zahrđalim loncem zavitlam u jezero. Ali ideja da na dnu jezera leži mačji leš u zahrđalom loncu, da se njime hrane jezerske zlatne i srebrne i biserne ribice, da uz njegovo truplo niknu lopoči čije bih cvjetove motrila za ranih jutarnjih šetnji kako se otvaraju prema suncu i zajedno s njima da se radujem novom danu, ta mi je ideja bila odbojnija nego da se sagnem i pogledam pažljivije to jadno mačje klupko.

– Mače malo, odakle ti ovdje? – upitala sam.

Mače je mijauknulo.

Mače je sa mnom razgovaralo!

I više nisam mogla natrag.

Osim mačeta, danas sam spasila i svog ostarjelog oca, čak nekoliko puta. Prvi put vozeći ga do gruntovnice gdje je trebao ostaviti neke papire, a zatim još nekoliko puta vozeći ga naokolo da mu slučajno ne bi palo pasti napamet da sam sjedne za volan bez vozačke dozvole. Zabranili su mu vožnju na tri mjeseca nakon što je prošao kroz crveno, a nije vjerovao policiji da je bilo crveno, jer odbija vjerovati da sve slabije vidi i nije htio platiti kaznu na licu mjestu, izvrijeđao je policajce, gotovo se s njima potukao. Ipak, nisu ga odveli u stanicu nego na psihijatriju. Dali su mu da pije blage sedative, preporučili da jede više voća i povrća, posebno mrkvu koja je dobra za vid, ali svejedno su mu oduzeli vozačku dozvolu na tri mjeseca.

Vozikajući oca amo tamo saznala sam iz prve ruke za njegovu opsesiju Land Roverima. Vrtio se oko jednog na parkiralištu s uzbuđenjem malenog dječaka koji ima jedinstvenu priliku dotaknuti igračku kakvu ne može dobiti, navirivao se kroz prozor da vidi komandnu ploču, čudio se što nema pogon na četiri kotača i objašnjavao mi da je bio našao jedan za samo šesnaest tisuća, ali da baš tad nisu imali dovoljno novaca.

Poželjela sam odigrati loto, osvojiti milijune i kupiti ocu nekoliko Land Rovera, u raznim bojama i što god još uz njih poželi. Željela sam vidjeti svog oca kako skakuće od radosti.

Povremeno je otac spominjao koliko su doživjeli njegov otac i djed, njegov pradjed i kako se, eto, brat i ja možemo nadati da ćemo dočekati duboku starost. Naravno da je govorio o sebi. Da je iz njega vrištao onaj mali dječak kojega je cijelo djetinjstvo pratila priča o tome kako su njegovoj majci savjetovali neka ga baci u jamu, jer počeo je rat i nije vrijeme za podizanje djece. Onaj dječak koji se sad iznenada bliži sedamdesetoj i obuzima ga veliki strah.

Mene je obuzela duboka nježnost prema ocu, gotovo ista kakvu sam na trenutak osjetila prema mačetu i jako sam poželjela kupiti mu taj Land Rover. Činilo mi se, kad bih samo mogla kupiti taj Land Rover, onda bi umro miran i spokojan.

Ili čak, usuđujem se pomisliti, nikada ne bi ni umro nego bi se vozio u Land Roveru dovijeka i duže.

O svemu tome mislila sam dok smo na tržnici kupovali pet lokardi, tri lososova odreska i pola kile lignji. I još kilu nektarina, pola kile krušaka i krastavce, kilu i pol onih manjih, za salatu.

Kod kuće sam podgrijala mlijeko za mače i ispekla lososove odreske u aluminijskoj foliji. Izrezala krastavce i paradajze, bilo ih je još od jučer, na salatu, s jabučnim octom.

Poslije smo uz kokice gledali dnevnik, pa film, pa opet dnevnik. Mače je spavalo u svojoj novoj košari, otac je zadrijemao u naslonjaču.