Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

FRAGMENTI

 

Jedan moj srednjoškolski kolega naslovio je svoj referat iz povijesti filozofije Fragmenti. Nama ostalima to je bilo smiješno, jer bilo je jasno da fragmenti mogu biti samo Heraklitovi i to samo zato što do nas nije dospjela cjelina njegova djela. Bili smo jako pametni, mi ostali. Taj kolega je ionako bio epileptičar, dakle čudak. Povremeno bi usred sata stao govoriti sam sa sobom, nitko ga nije razumio, a nastavnica bi poslala nekoga od nas da iz tajništva što prije nazovu nekoga od njegovih da dođu po njega da ne ometa nastavu. Nekoliko nas pametnih upisalo je filozofiju. I čudak je pokušao, ali nije uspio. Nama ostalima to je bilo smiješno.

Danas mi više nije smiješno. Danas mi je žao što ne znam o čemu je bila riječ u Fragmentima. Kad bih ponovo imala osamnaest ili devetnaest, tu negdje, može i sedamnaest, sve bih učinila drugačije.

Na primjer, znala bih odgovoriti na profesorsku dosjetku: – Skinite se kolegice, ali ne sasvim. – Ne bih se još dublje uvukla u svoju skijašku jaknu, rekla da mi nije vruće i ne bih jedva promucala jedno od tri pitanja brižno pripremljena za prvi odlazak na konzultacije. Rekla bih odlučno: – Profesore, Vaš komentar je krajnje neumjestan. U hramu znanja, nacionalne kulture, povijesti i književnosti, na odsjeku koji tvrdi kako njeguje ljubav prema mudrosti, takvim priprostim primjedbama nema mjesta. – I profesor, u akademskoj hijerarhiji tek viši znanstveni asistent, pokorno bi pognuo glavu i zacvilio: – Oprostite, molim Vas, ni sam ne znam što mi je bilo. Ništa loše nisam mislio. – Naravno da bih izašla zalupivši vratima. Tužila bih ga sveučilišnom vijeću zbog seksualnog uznemiravanja, cijela prva godina, nas tridesetak studentica potpisalo bi peticiju da ga izbace s fakulteta i zabrane mu svaki kontakt s mladim ženama. I s muškarcima, jer nikad se ne zna. Poslije bi se on otrovao, kao Sokrat, a meni bi bilo malo žao. Ili bi mi bilo jako žao pa bih se, mučena grižnjom savjesti, i ja otrovala.

Ili bih rekla: – Profesore, znam da bi Vam bilo zanimljivije da se skinem nego da Vas bilo što pitam, ali to možemo ostaviti za kasnije. Sad bih rado da mi kažete gdje mogu pronaći još Heraklitovih fragmenata, ove sam pročitala, sve mi je jasno, ali nije mi dosta. – Profesor bi na to zapanjen uskliknuo: – Nitko nikada nije tražio još! Kolegice, Vi ste prvi! – Iz najdonje ladice stola izvukao bi škrinjicu optočenu opalima, smaragdima, rubinima, raznobojnim kamenčićima, školjkicama i ogledalcima, pažljivo bi je preda mnom otvorio, a meni bi se zacaklile oči. – Smijem li ih prepisati – zamolila bih profesora. – Samo iz moje ruke – rekao bi on. Pristala bih s punim razumijevanjem. Kad bih ja imala škrinjicu s nikad objavljenim Heraklitovim fragmentima, nikome je ne bih ni pokazivala. U bilježnicu s uzorkom trgovačkog papira brižno i puna strahopoštovanja precrtala bih znakove s glinenih pločica i ponijela ih kući da u miru dešifriram smisao i značenje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.