Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

GALJONEN

 

Majdi je to bio ne-znam-više-koji pokušaj da pronađe posao. Nakon što su cijeli tjedan zajedno obilazile kafiće, restorane i sve druge zastakljene prostore u kojima je postojala šansa da se dvije mlade strankinje, bez poznavanja jezika ili bilo kakvih posebnih vještina, ne uvale u prostituciju nego u nekakav pristojan fizički rad, odlučile su razdvojiti se. Adrese su pokupile sa žutih stranica telefonskog imenika ukradenog iz govornice na željezničkom kolodvoru. Pismo je bilo istok, glava zapad i tako se Majda autobusom broj tri-tri-sedam odvezla sve do stockholmskog predgrađa. Restoran se zvao Galjonen.

To znači galija, rekao je Finac. U starom dijelu grada, bio je početak srpnja, skandinavska svijetla noć, pile su bezalkoholno pivo. Fincu su netom predale prvu ratu za stan u koji su uselile nakon što su nekoliko prvih noći prespavale po hostelima. Cijela ideja bila je Natašina. Otići u Švedsku da bi zaradile novac za put u Indiju. Starcima su rekle da znaju kod koga idu i da ih posao čeka. Izmislile su ime i adresu ljudi kod kojih su navodno trebale ostati. O Indiji nisu govorile ništa.

Majdin je ruksak bio narančaste boje. Kupila ga je proljetos na Hreliću, gdje su je šibicari prvo navukli da spiska gotovo sav ušteđeni novac, a onda joj ipak, na njeno moljakanje, nešto sitno i vratili. U narančastom ruksaku Majda je ponijela samo jednu knjigu. Nikomahovu etiku, kao pripremu za ispit iz grčke filozofije. Umotala ju je u tvrde narančaste korice i nijednom je nije otvorila. Nikomahova etika nije pretjerano koristila u pronalaženju posla, ali bilo je važno ponijeti je kao podsjetnik na ispit koji mora položiti što prije nakon povratka, najkasnije do kraja prvog semestra.

Finca su našle na ulici, u Gamlastanu. Prodavao je turistima analizu rukopisa i prema njihovim omiljenim bojama proricao sudbinu. Tvrdio je da samo primjenjuje ono što je preko godine naučio na faksu, kao student psihologije u Helsinkiju. Bio je visok i mršav, tanak kao letva i nosio je naočale. Plavo pepeljaste kose, dugih, tankih prstiju. Htio je u Grčku, na ljetovanje. Novcem od iznajmljenog stana otputovao je na Santorini.

Gamlastan je stari grad. Kao što je gamla-nešto-drugo, nešto drugo staro. To je turistički dio grada, barem ljeti, u kolovozu, kad sunčeve svjetlosti ima sve do ponoći. U njihovoj zemlji u to je vrijeme inflacija sve ozbiljnija, nestašica za nestašicom. Nema, na primjer, čokolade. Samo tamnosmeđih šećernih tabli. Tako Majda i Nataša tu svakodnevno kupuju čokoladu. Male čokoladice za nekoliko kruna, jedan Mars bar prije odlaska na posao, drugi Mars bar na povratku. To je vrijeme kad u njihovoj zemlji automobili s registracijama na parni broj voze ponedjeljkom, srijedom i petkom, a neparni utorkom, četvrtkom i subotom.

U svom unajmljenom stanu Majda i Nataša nedjeljom pjevaju pjesme sa školskih izleta i razgovaraju o tome što će biti jednom kad odrastu. Tek im je devetnaest godina i još uvijek mnogo toga izgleda moguće.

– Do you need a girl for a job? – upitala je omanjeg muškarca s pregačom oko struka. Upravo se udaljio od stola za kojim su sjedile dvije krupne plavuše i začuvši je pogledale u njezinom smjeru. Muškarac s pregačom oko struka pogledao ju je s nerazumijevanjem. Ponovila je – Do you need a girl for a job? – Trebate li djevojku za posao? Okrenuo se krupnim i plavokosim ženama i obratio im se kratkom rečenicom, grlenim zvukovima. Jedna od krupnih plavokosih okrenula se Majdi: – What do you want to work? – Anything. – Muškarac je ponovo progovorio grlenim glasovima. – Where are you from? – upitala je krupnija plavokosa. – Jugoslavija – odgovorila je Majda. Tamnokosi muškarac ju je pogledao: – Odakle?

Bio je to Bane. Novosađanin. Vlasnik restorana samo je kimnuo glavom i pružio ruku: Sakib, rekao je. Iz Banja Luke. Kuhar je bio Tošo, Novosađanin. Dobila je posao.

Galjonen je živio od radnika s obližnjeg gradilišta, glavnina prometa odvijala se u jutarnjim satima. Navečer se restoran samoposluživanje pretvarao u restoran a la carte. U kuhinji su bili samo ona i Tošo, Bane je ulazio i izlazio, povremeno je u kuhinju navraćao i Sakib. Na policu do vrata Bane je ostavljao poslužavnike s tanjurima, ona je ostatke hrane bacala u smeće, ispirala tanjure i slagala ih u ladicu velikoga stroja. Tanjuri su izlazili čisti i vreli. Tošo je na podu ostavljao zdjele napunjene vodom, ona ih je podizala i ispirala u velikom sudoperu. Ponekad je bilo puno tanjura. Ponekad nije imala što raditi.

Tog ljeta je Bane upravo ostavio svoju sedamnaestu ljubavnicu, treću Šveđanku. Dok se rukovao s Majdom i otkrivao da su zemljaci, djevojka u svijetloplavoj majici na bretele sjedila je na stepenicama restoranske terase i ridala. Bane je, kao usput, spomenuo da su upravo prekinuli i da je se nikako ne može riješiti. Majda nije mogla shvatiti što su žene, bile one Šveđanke ili ne, vidjele na Banetu. Bilo mu je jedva metar pedeset i nešto, kosa mu je sezala do ramena, neuredno podrezana, češće prljava nego čista. Galjonen nije bio luksuzni restoran i Bane je za takvo mjesto bio sasvim pristojan konobar, sa svojom prljavom pregačom i cipelama visokih potpetica. Majdi nije bio zanimljiv Bane. Niti je Bane bilo što pokušavao. U odnosu na nju, ponašao se više kao stariji brat, samo bi usput natuknuo da opet ima novu ljubavnicu.

Majda nije bila plavokosa. Niti je Bane mogao biti njen heroj. Tog ljeta, dok je redala tanjure u velikom stroju za pranje posuđa i vadila ih onako vrele i blistave, njen heroj još uvijek je bio profesor koji je govorio o slobodi i njihao se polupijan za katedrom. E-leu-the-ria, rekao bi Profesor Filozofije i predavaonicom bi zavladala tišina. Srijedom navečer trojka u prizemlju Filozofskog fakulteta uvijek je bila prepuna. Najviše je bilo brucoša. Oni su predano bilježili svaku izgovorenu riječ. Uvijek je tu bilo i nekoliko vjernih učenika, ostarjelih studenata filozofije koji su Profesorove govore-predavanja snimali magnetofonom i kasnije prilazili svom učitelju da još jednom provjere izgovara li se eleutheria s naglaskom na prvom, drugom ili četvrtom slogu.

Majda je cijelu prvu godinu na tim predavanjima dobivala temperaturu. Izlazila je na hodnik zažarena pogleda, blaga vrtoglavica koju je pritom osjećala bila je pouzdan znak da je netom svjedočila otkrivanju istine i otkrovenju. Večer bi provela nad svojim bilješkama pokušavajući rekonstruirati smisao koji je tijekom predavanja bio posve očigledan. Do kraja tjedna taj smisao bi polako blijedio, postajao neuhvatljiv, nalik onoj značajnoj rečenici koju čujemo u snu i cijeli je dan tu negdje, ali koja nestaje čim je pokušamo izgovoriti. Konzumiranje žestokih pića donekle je pomagalo u rekonstrukciji smisla. Ali za povratak uvida u istinu, za punu prisutnost smisla, za to je bilo neophodno pohoditi večernje predavanje srijedom.

Tog ljeta, u kuhinji restorana Galjonen, nije bilo potrebno rekonstruirati smisao. Bilo je dovoljno zaokupiti se slaganjem tanjura. Majda je poslije posla lutala gradom i nadala se nekom slučajnom i sudbonosnom ljubavnom susretu. Naučila je već da slučajni susreti nisu česti, sudbonosni još manje. Ali svejedno se nadala. Zamišljala je kako će ga ugledati na drugoj strani ulice, on će se srdačno osmjehnuti i prići joj i bit će to jedna lijepa ljubavna priča koja će potrajati taman koliko treba. Dok dani ne postanu kraći, odmah krajem kolovoza i ona se ne vrati kući. Morala se vratiti. Trebalo je položiti još jedan ispit.

Sakib je rekao, glupo je da odeš, za nekoliko godina možeš imati svoj restoran. Tošo je rekao da valjda ima restorana i u Indiji. Sebe uvijek nosiš sa sobom, rekao je Bane, svejedno gdje si. Finac je iz Grčke poslao razglednicu s bijelo obojenim kućicama ispred modroga mora i još modrijeg neba.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.