Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

IZLET

 

Carska bara je prirodni rezervat nadomak Beograda, na putu za Zrenjanin. Nakon pančevačkog mosta skrenule smo lijevo, ne desno i tražile znak. Prolazile smo predgrađem nalik zagrebačkom, nalik predgrađu Tbilisija, bilo kojem istočnoevropskom predgrađu. S kućama čiji prozori gledaju u svim smjerovima, izgrađenima na divlje, vrlo običnim kućama i kućama neobičnih oblika. Jedna je čak nalikovala manastiru, a gotovo sve su bile samo gola cigla. Pitam se tko živi u običnim, a tko u neobičnim kućama.

Nakon predgrađa nailazimo na poljane, žitne, u njima makovi i ljubičasti neki cvjetovi stožastog oblika (na povratku ih poželim ubrati i staviti u vaze na prozorima, ali sjetim se da nemamo nikakvih vaza i ne da mi se zaustavljati uz cestu, razmišljam o tome kako trebam sastaviti popis stvari koje sam željela, a ipak nisam učinila). Još dva pogrešna skretanja, vraćanje istim putem i nalazimo znak – hotel Sibila, Ečka.

Pored hotela su veliki bazeni, tovilišta riba. Konobar nam kaže da uzgajaju smuđeve, šarane i još neku ribu kojoj nisam upamtila ime. Na rubovima bazena skupljaju se rode. – Gle, rode – kažem. – Da, rode – kaže ona.

Sparina je, sunce prži iako je tek svibanj, ljeto još nije počelo. Pijemo kavu ispred hotela, ispod suncobrana koji odbija svjetlost, ali propušta vrelinu. Zadovoljna sam. Negdje sam drugdje, uz vodu, igram se turistkinje u okolici Beograda i smišljam avanturu. – Ne, nećemo unajmiti bicikle – kaže ona. Ne, nećemo na brod koji, kako je rekla recepcionerka hotela, iz pristaništa kreće u tri. Predugo bismo čekale. Odlazimo do pristaništa, uz obećanje konobaru da se nakon šetnje vraćamo na ručak, na ribu.

Uz vodu za koju ne znamo je li jezero ili rijeka ili je kanal, ali puna je trske i mutna od blata, ljudi u grupicama, na drvenim klupama i stolovima rasprostrli su svoju hranu, piće, roštiljaju i igraju odbojku. – Vidiš, mi nismo ponijele ni pohanu piletinu – smijemo se. U ruksaku nosim dvije bočice Voda voda vode, kupile smo još jedne cigarete (na jednom od mjesta gdje smo stale da pitamo gdje li je više to izletište), dva para čarapa za slučaj da nam bude nezgodno hodati visokom travom. Nema visoke trave. Staza zdravlja kojom smo se zaputile, uz vodu, kroz šumu, utabana je uska stazica, uz nju rastu koprive i divlje grmlje, s lijeva je voda i mi koračamo udišući šumski zrak.

Tek na jedno nismo mislile, mi, neiskusne u prirodi. Na komarce. U početku ih ima malo i tjeramo ih odmahujući, a zatim ih ima sve više, nasrću na nas u rojevima, naša se šetnja pretvara u žustar hod, samo da stignemo do kraja te jebene staze zdravlja, da se ne moramo vraćati istim putem i sretati – da li uvijek iste? – komarce. Pri kraju gotovo da trčimo. Iako ni same ne znamo gdje je kraj. U početku primjećujem stabla, sitnu biljku trputac koju poznajem iz djetinjstva, domaći listić koji je prisan, tek jedan primijetim dok koračam. Preko barica blata postavljeni su panjevi, hop i hop, staza je ravna, nema uspona, povremeno stanemo da vidimo rijeku ili kanal ili što li je ta voda pored koje koračamo, ali stajati ne možemo dugo, jer komarci napadaju. Ona je već razradila cijelu tehniku obrane, redoslijed udaranja po rukama pa po licu, dok hodam ispred nje ona primjećuje da se komarci oko mene roje i svaka od nas ulazi u svoju fantaziju. Njezina je o tome kako su nas opsjeli rojevi komaraca i nema načina da se od njih obranimo, pita me nakon koliko uboda postaje opasno, a ja se smijem i govorim kako to nije ništa iako me komarci sve više nerviraju i pitam se koji mi je kurac bio da idem na izlet (jer ja sam to tražila) umjesto da lijepo sjedimo doma, divimo se svom stanu i uživamo pod klimom. – Kiša će – govorim. – Neće još – govori ona.

Staza je duža nego što smo mislile. Ili ja jesam na oznaci na početku puta primijetila da hodanje traje cijeli sat, ali nekako sam na to zaboravila. Usput susrećemo druge šetače. Jedna nam žena kaže: – Što dalje idete, ima ih sve više. – Kolebamo se, da se vratimo, ali glupo je vratiti se istim putem za koji znamo da na njemu jesu komarci, moguće je da tamo negdje na kraju komaraca više nema. Zemlja je crna, nebo je tmurno i zrak je težak. – Bube su svuda oko nas – plašim je – a u toj bari koju zovu rijekom ili kanalom ili jezerom kriju se čudovišta o kojima nismo ni sanjale.

Tek, točno u tri, taman kako je obećala oznaka na početku puta i o kojoj nisam željela više misliti, pojavljuje se pristanište. To je kraj, tu završava staza zdravlja. Na putokazu prema šumi stoji oznaka za vidikovac, ali mi više ne želimo tamo.

I, gotovo kao u bajci u kojoj junakinje na kraju avanture očekuje nagrada i spas, na malom šumskom pristaništu čekao je čamac. Taman smo još nas dvije stale u njega. Lik koji upravlja čamcem, koji možda jest nekakav vodič, a možda i nije, kaže da možemo u čamac ako platimo kartu. Naravno, pa to smo i mislile, platile bismo sad bilo što, samo neka nas makne od komaraca.

Mirno sada plovi mali čamac, vraća nas na prvo pristanište. Ispred nas sjede roditelji s djevojčicom, dvanaest joj je ili trinaest godina, ima veliki fotoaparat s kojim može zumirati, kroz objektiv gleda životinje na obali na koje je upozorava vodič. Ja brbljam o tome kako je tek nešto veći čamac vozio u Ugandi, u Viktorijinom parku, samo što su tamo, osim jata ptica, iz vode izranjali nilski konji, plutao je pokoji krokodil, uz rub amsterdamskih kanala njihale su se kuće-brodovi, zgodan način rješavanja stambenih problema, brbljam kako je ovo kao da smo u Veneciji, iako taj čamac nije gondola niti nam čamdžija pjeva dok mi razgledamo turiste na mostovima i divimo se zgradama na stupovima velebitskih hrastova.

Ovdje na obali čekaju kornjače. Povremeno iz šipražja uzlete ptice, rode najčešće. Vodič govori o vodomaru, plavoj ptici koja je izuzetno lijepa i izuzetno rijetka. Bjelouška nam preplivava put. U susret nam plovi veliki drveni brod. Govorim joj, to je onaj u tri za kojeg mi je rekla recepcionerka. Ona se boji da će nas zanjihati valovi. Na trenutak izgleda kao da ćemo se sudariti. Ali ne događa se ni jedno ni drugo. Kormilari, i velikog i malog broda, spretno mimoilaze jedan drugog, dok nama na malom čamcu mašu djeca s velikog broda.

Djeca se zabavljaju. Susret s malim čamcem doživljaj je uključen u avanturu putovanja ovim kanalom, rijekom ili jezerom (jer, iako je usko, voda jedva da se kreće). Komaraca na brodu nema. Brojimo ubode. Na meni ih ima gotovo trideset, na njoj desetak. – Komarci su za tebe uvijek spremni, – govori s prijekorom. Da, ja dozivam komarce i bube i sva ta zla leteća bića, mislim u sebi. – Ništa neobično – kažem glasno.

Ta rijeka kojom smo plovile u malom čamcu, uz koju smo hodale bježeći od komaraca, zove se Stari Begej. Carsku baru, koja je tek nešto malo dalje, nismo ni vidjele. To ostaje za drugi put. Ako B. ne odluči da joj je prirode bilo dosta jednom zauvijek, jer bube su napasne i tko zna je li joj oteklina nad okom od uboda komarca ili od neke nepoznate i strašne i vrlo opasne bube, jer priroda je neugodna i nimalo higijenska, od prirode se umire.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.