Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

KRATKI ŽIVOT GOSPODINA ŠNICLA FON VIJENE
(zabilježeno postupkom biokemijske rekonstrukcije stanične memorije)

 

Moj dolazak na svijet bio je bolan.

Hladno sječivo mesarskog noža odvojilo me, grubim i kratkim rezom, od teleće butine kojoj sam pripadao u razdoblju njezina života kao dijela teleta, a kasnije kao hibernirane teleće polovice pohranjene u hladnjaku za duboko zamrzavanje. Svijest o samome sebi stekao sam tako zahvaljujući hladnom i oštrom čeliku. Pri rezu rađanja ispustio sam jedva čujan krik. I bio sam tu, ležao na krvavoj dasci uprljanoj tijelima moje braće i sestara, s kojima, nažalost, nisam uspio razmijeniti ništa od vlastita iskustva. Tek probuđen nisam dospio upitati ni za ime svoje iskonske majke, teleta kojega sam nekada bio dio.

Da nisam plemenita podrijetla, to sam znao, ali da će mi budućnost donijeti ne samo ime nego i cijenjeni prijedlog uz genitiv, o tome u trenutku prve bolne svijesti nisam mogao ni sanjati.

Sanjati? Znam da sam još kao dio teleće butine, još jedva svjestan samoga sebe, ali utoliko sretniji u skladnoj mesnoj cjelini, imao nekakvih snova, htio sam nešto ili, bolje rečeno, htjeli smo, imali smo nekakvu predodžbu o željenoj budućnosti. Ako se dobro sjećam, ta je priželjkivana budućnost uvijek bila nalik našoj prošlosti. Ponovo postati teletom uz majčino vime, trčati pašnjakom s ostalim govedima, njuškati po izmetu odraslih i lizati ono slatko s ljudskih ruku.

Pamtio sam samo jedno ljudsko lice iz tih snova, ostalo je snažno urezano u mom tkivu i nakon što su me odvojili. Ljudsko tele, ljudsko mladunče koje se najčešće igralo s nama, pokušavalo nas uzjahati, a mene je, budući da sam se nalazio na dijelu tijela pogodnom za takvo što, pokatkad znalo i udariti. Ali isto tako i pomilovati.

Zašto sam upamtio to čovječje tele plavoga krzna na glavi i očiju nalik očima pravoga teleta?

Sjećam se, niz lice, niz nosnice curile su mu prave teleće sline. Ponekad ga je ostala ljudska telad, u svojim grubim igrama, bacala u blato i ostavljala tamo da slini i da muče, onako kako već ljudska telad zna mukati. Mi smo, a da ja danas ne znam zašto, prilazili i oblizivali ga, čistili mu lice svojim jezikom i pokušavali ga podučiti pravilnom mukanju, iako ni sami još nismo posve svladali goveđi jezik.

Slušalo nas je bez mnogo razumijevanja, pokušalo bi, smirivši se pod našim jezikom, ispustiti koji glas, ali nije mu uspijevalo. Sjedeći onako u blatu ono bi počelo lizati nas i to je bilo dobro. To ljudsko mladunče imalo je vlažan i hrapav jezik i prijalo nam je da nam njime dodiruje nosnice, to je bilo toliko drugačije od širokoga jezika naše majke krave.

Nitko nas nije upozorio da ćemo uskoro biti odvedeni.

Tog dana krave su ostale zatvorene, a nas telad satjerali su preko strmih i uskih mostova u natkrivene ograde. Prašina, gužva, bili smo omamljeni od straha i vrućine. U prvi smo trenutak zanijemjeli kada su se ograde pokrenule, popadali smo jedni preko drugih, a zatim smo zavrištali uglas, neskladno, mukali smo bespomoćno, a iz zatvorenih štala odgovarala nam je rika naših majki. Mukali smo u ogradama koje su se kretale još i onda kada nas majke više nisu mogle čuti, mukali smo do iznemoglosti.

To je sve što pamtim iz zajedničkoga života, u jednom tijelu, jednom stadu, s jednim ljudskim teletom. Od ljudi, ono je jedino potrčalo za našom pokretnom ogradom, trčalo i slinilo i po prvi puta sasvim razgovijetno mukalo. Istina, još uvijek pomalo tepajući, ali mukalo je na našem jeziku dozivajući nas da se vratimo. Palo je u prašinu. Valjalo se tlom udarajući rukama i nogama oko sebe i mukalo, sve dok nisu dotrčali neki ljudi i odvukli ga prema ljudskim štalama, a ono se nastavilo otimati i mukati za nama da ga ne napuštamo.

Zašto sam upamtio to tele, nemam pojma, a još manje mi je jasno odakle su se pokrenule sve te slike, kako se pokrenuo taj mehanizam sjećanja upravo u trenutku odvajanja, u trenutku kad sam polumrtav od straha i boli po prvi put osjećao sebe kao sebe, kao nepovratno odvojeni šnicl.

Da sam šnicl, naravno, saznao sam tek naknadno. Da sam bečki šnicl, tek kada su me netom izvađenog iz zdjele razmućenih jaja bacili na tanjur s mrvicama, a jedan od ljudskih glasova doviknuo rukama koje su me prevrtale: – Još jedan bečki! – čovjek koji me prevrtao na rukama zapjevušio je šnicl fon vijenaaaa, ih bite noh ajn vineršnicl, ajn šnicl fon vijenaaa… i ja sam to prihvatio kao svoje ime. Obradovao sam se tome. Imao sam ime. Kao da sam s imenom postao još više ja sam, neponovljiv, jedinstven, svejedno koliko kratko to trajalo, ali kao da mi je ime napokon dalo neku svrhu, moj život je zahvaljujući imenu dobio novi smisao.

Tada sam ga ugledao.

Slinavo ljudsko mladunče koje sam oblizivao u vrijeme kad sam još bio jedno cjelovito tele.

Da muknem?

Da ga dozovem?

Nije bilo načina da me prepozna. Tanki jezik virio mu je iz usta, a dvoje ljudi među kojima je sjedilo brisali su mu sline papirnatim maramicama i govorili mu neka uvuče jezik, neka ga ne pokazuje. Ono se otimalo i samo brisalo usta rukavom, uvuklo bi jezik na trenutak, a onda bi ga ponovo pustilo da mu ispadne.

Zašto ga ne poližeš, htio sam doviknuti njegovoj majci, tako bi te razumjelo, ali već su me bacili na vrelu metalnu površinu i jaja u koja sam bio uvaljan počela su se skupljati, pržili su me, prevrtali i bockali malim vilama.

U tanjuru sam ispred njegove majke. Kroz oblog od mrvica i jaja vidim ga kako sjedi njoj s lijeve strane i gleda me, naravno, bez prepoznavanja. Jezik mu ispada. Dok me njegova majka reže na sitne komadiće i umače u gustu bijelu tekućinu i dok polako gubim svijest, ovaj put, vjerujem, konačno, htio bih da barem jedan dio mene, makar u ovakvu stanju u kojem nimalo ne nalikujem ni na što od onoga što sam nekada bio, htio bih da barem jedan dio mene dospije na njegov mali hrapavi jezik koji mu neprestano ispada iz usta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.