Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

LUTKE

 

Novi dječak u susjedstvu bio je moj vršnjak ili možda nepunu godinu mlađi od mene. Stajao je ispred zgrade koju smo zvali Nova zgrada i držao na rukama lutku. Zvao se Nemanja.

Dječaci u susjedstvu nisu se igrali lutkama. Samo je jedan Pavao, čija je obitelj preko praznika dolazila u Mjesto iz Grada, imao lutku koja je izgledala kao prava beba. Željela sam takvu lutku, ali majka je govorila da takve lutke nije jednostavno pronaći i da su strašno skupe. Tako mi je preostajala moja gumena lutka plavih očiju i smeđe kovrčave kose, poklon Djeda Mraza s jedne od novogodišnjih priredbi u staroj školi na brijegu. Na tim bi se priredbama djevojčica odjevena u crno, s grbom na leđima i djevojčica odjevena u bijelo, uspravna, prepirale i Nova godina otjerala bi Staru dok su djeca pljeskala i radovala se pobjedi mladosti, ljepote i uspravnoga hoda nad starošću i grbavim leđima. Lutka koju sam nazvala Roza bila je u kutiji, umotana u tanki bijeli papir. Na sebi je imala zelenu haljinicu i bijele plastične sandale.

Pavao je dolazio u posjet kod susjede odmah do nas, na prvom katu u Staroj zgradi. Kad bi izlazio van, došao bi po mene i molio me da ponesem i njegovu lutku, da mu se ljudi koji su dolazili u poštu u prizemlju ne bi smijali. Dječak s lutkom bio bi predmet podsmijeha, a Pavao je to znao jer već je išao u školu.

U vrijeme kad se doselio u Mjesto, u Novu zgradu, Nemanja nije išao u školu. Njegova je lutka bila lijepa. Ne znam je li to bila njegova lutka ili lutka njegove mlađe sestre, ali to nije bilo ni važno jer jedino se on njome igrao.

Više od desetljeća nakon što sam upoznala Nemanju i Pavla, dječake koji su se igrali lutkama, saznala sam da moj razredni kolega veze goblene. Miri i meni, koje smo sjedile u klupi ispred njega, krišom je pokazao vrećicu koju je tog dana ponio u školu. U njoj su bili obrasci za vezenje goblena, igle, raznobojni konci. – To mi je pokazala baka dok sam još bio mali, – rekao je. Ali nije htio da drugi u razredu vide, jer bi mislili da je peder.

On nije bio peder. Nemanja jest. Shvatila sam to kad sam ga nakon mnogo godina susrela na tulumu povodom izlaska prvog Speak outa, gej dodatka Arkzinu. Sjedio je u uglu, s još dvojicom likova za koje sam znala da su par i na prvi pogled nisam ga prepoznala. Na drugi pogled shvatila sam da mi se osmjehuje isti onaj dječak kojeg sam upoznala dok se još igrao lutkama i čije sam lice pamtila s rođendanskih fotografija. Bio je nježan i svjetloput, visok muškarac mekanih pokreta.

– Nisi se nimalo promijenila – rekao je.

– Nisi ni ti – rekla sam.

Istina je bila da smo još uvijek nalikovali na svoje rođendanske fotografije, ali promijenili se jesmo. Nemanja se više nije igrao lutkama, nego s dječacima. Ja nisam više bila djevojčica koju šišaju kratko (uputa brici je glasila na mušku frizuricu) i te sam večeri odjenula kožnu jaknu, Michaelin poklon. Nemanju nikad više nisam vidjela. Samo sam čula da je teško bolestan, da je na posebnom odjelu u zaraznoj i nedugo zatim je umro.

Danas ima lutaka i za dječake. Neki dan je klinac od pet ili šest godina stao nasred pješačkog prijelaza, bacio svog action mana o tlo i derao se pedelu! pedelu jedan! Njegova je majka podigla igračku i odvukla ga na drugu stranu, samo tren prije nego što se upalilo crveno svjetlo za pješake.

Ostala sam čekati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.