Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

OCEAN

 

Početkom devedesetih jedan mi je stariji čovjek, bilo mu je tada preko osamdeset, dao koristan savjet. Na moju dilemu o tome kako nisam sigurna što bih u životu trebala raditi odgovorio je: Go where there is suffering.

Bio je to Adam Curle, u Drugom svjetskom ratu britanski časnik, a kasnije mirovni aktivist, kveker i pjesnik. Upoznala sam ga kad je već bio posve sijed, vid mu je bio slab, ali hodao je posve uspravno. S njim sam, u uredu Antiratne kampanje u dvorišnoj zgradi u Tkalčićevoj, negdje u proljeće devedeset i druge, prvi put iskusila budističku meditaciju o povezanosti svih živih bića. Nas nekoliko sjedilo je u krugu, duboko smo disali i pratili Adamove riječi. Trebali smo zamisliti da smo od struka naniže uronjeni, taman negdje oko pupka, u jedan veliki ocean. Dio smo tog oceana i samo smo nakratko iz njega provirili u svom trenutačnom obliku u naše sadašnje živote. Tad sam vrlo intenzivno osjetila svoju povezanost sa cjelinom. Poslije sam još danima hodala gradom promatrajući s osmijehom ljude na ulici, jer u svakom sam vidjela i samu sebe, u jednom drugom obliku, koji se tek na trenutak, taman koliko traje jedan ljudski život, poput jednog i jedinstvenog vodoskoka pojavio.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.