Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

OTIŠLA BIH NA SKIJANJE

 

Da me danas netko pita što bih promijenila u svom životu kad bih mogla, to bi bio moj odgovor. Otišla bih na skijanje. Posve se jedan drugačiji život otkriva preda mnom kad pomislim da sam te zime, tisuću devet stotina osamdesete i neke, otišla na skijanje umjesto što sam ostala u Zagrebu.

Ali to je samo jedan od mogućih odgovora.

Ovisi na kojem raskršću ste me zatekli, a bilo ih je mnogo i nisu uvijek bila tako jednostavna kao lijevo ili desno, otići na skijanje ili ostati u Zagrebu samo zato što sam se prije deset dana zaljubila i odlučila otkantati već uplaćeno skijanje. Ionako sam imala samo neke bezvezne skije, rabljene, nemam pojma gdje su poslije završile. U svakom slučaju, nikada nisam naučila skijati, a nije da nisam imala priliku.

Kako glase drugi odgovori?

Sakib mi je predložio da ostanem raditi u njegovom restoranu umjesto da odem čuvati tamo neku englesku kopilad (reče on, ne ja). Za deset godina možeš imati svoj restoran, rekao je. U devetnaestoj godini ideja o vlastitom restoranu za jedva deset godina nije izgledala dovoljno primamljiva, u svakom slučaju izgledala je previše udaljena da bi bila vrijedna truda. Taj restoran, samo da sam tad rekla, dobro, Sakibe, ostajem, bio bi sad cijelo desetljeće iza mene.

U kojem paralelnom svijetu da nađem taj restoran, naučim skijati u tijelu petnaestogodišnjakinje, ili da rodim vanbračno dijete čovjeku koji nije želio biti otac, a ionako je dvadeset godina kasnije potpuno nestao (ne mislim naprosto da je nestao iz mog života, u njemu je ionako bio vrlo kratko, nego je čovjek doslovce i stvarno nestao i njegova je fotka na mupovom sajtu nestalih osoba već cijelu jednu godinu).

Ili je naprosto otišao na skijanje? Na jedan vrlo polagani spust, koji traje dugo, a snijeg je mekan.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.