Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

PORUKA

 

Sitni komadići metala na njenim naušnicama zveckali su pri svakom pokretu.

– Ja ću na kraju svakako živjeti u Americi – rekla je dok smo sjedile na kavi zajedno s još dvije polaznice marketinškog tečaja za nezaposlene.

– Gdje u Americi? – pitala sam.

– U Hollywoodu, naravno. Tamo rade filmove. – Oko vrata je nosila križ optočen svjetlucavim kamenčićima. Nije bila riječ o još jednom modnom detalju. A. je bila duboko religiozna osoba.

Kao djevojčica svake je nedjelje zajedno s majkom odlazila u crkvu. Uživala je slušati svećenikov glas i voljela je crkveno pjevanje. Nije obraćala pažnju na sadržaj propovijedi niti je pamtila tekstove pjesama. Bili su važni zvukovi, uz njih su oživljavale slike. Blago Marijino lice osmjehivalo se upravo njoj i ona je uzvraćala osmijeh. Na licima svetaca vidjela je radost i odobravanje. Dobroćudno su je pozdravljali i ona je znala da je vole. Znala je da bdiju nad njom i nakon što završi misa i oni ponovo, nepokretni, potonu u zidove.

Jedino je Kristovo lice ostajalo tužno. Bio je zabrinut. Godinama je Krist bio zabrinut za nju i ona je znala zašto. Ako ostane u ovom malom mjestu, bogu iza nogu, nikada neće, nikada neće… Nije znala što nikada neće, ali bilo je to svakako nešto izuzetno značajno, to zbog čega nije mogla ostati u tom malom mjestu. Ali, kamo bi trebala otići? Što je to što treba učiniti? Molila se: – Oče naš, koji jesi, što mi je činiti, kruh naš svagdašnji, daj nam danas, što mi je činiti, oprosti nam grijehe naše, što mi je činiti… – Sve dok jednog dana, pri samom kraju nedjeljne mise, nije ugledala Krista kako se osmjehuje i govori: – You belong to Hollywood. – Marija je klimala s odobravanjem, sveci na zidovima uskomešali su se i uzbuđeno ponavljali: – Yes, yes, you belong to holly wood. – Toliko je engleskoga naučila u školi i razumjela je što joj govore. Ako već treba živjeti u Hollywoodu, onda je posve jasno i to da će snimati filmove. Što drugo da čovjek radi u Hollywoodu? Shvatila je i zašto je jedino ona u crkvi vidjela pokretne slike. Bio je to samo način na koji su joj više sile poručivale da se upravo time treba baviti u životu – filmovima. Poslije toga više nikada nije vidjela svece kako se pomiču. Nije bilo potrebe, znali su da je shvatila.

Jednom sam bila u mjestu gdje je A. odrasla. Stali smo tamo na povratku s mora. Sjećam se da smo se izgubili tražeći izlaz na autoput. Upamtila sam da je na jednom raskršću bio znak za mjesto neobičnog imena, Sentsilva ili Sentsilvano, tako nešto. Znam sigurno da mi je Lucija, ona poznaje taj kraj, objasnila da to znači sveta šuma i da je tu smješten samostan ili sanatorij, a možda i jedno i drugo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.