Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

RJEŠENJE ZA OSVJEŽENJE

 

Još uvijek često čitam kriomice. Na primjer, sjedim za kompom i kuckam prve retke izvještaja koji sam trebala predati još jučer. Najviše nakon jedne strane bude mi strašno dosadno. Čak i ako sam sama u sobi, ne usuđujem se naprosto izvući knjigu, izvaliti se na sofu i čitati. Radim kod kuće i stalno mi je radno vrijeme. Dok drugi sjede u uredima pod pogledima svojih kolega, šefova i stranaka, ja nisam ni pod čijim nego svojim pogledom.

Obećala sam sebi da ću u radno vrijeme raditi, a u slobodno vrijeme se odmarati. Stavila sam iznad radnog stola natpis od devet do pet. Jedno vrijeme pokušala sam se furati na ritam svojih staraca iz socijalističkog djetinjstva pa sam držala natpis od sedam do tri, ali tad bih redovno zaspala na posao. Zapravo, ležala bih u krevetu i svaki put kad bih otvorila oči i ugledala svoj ured, koji se sastoji od radnog stola, ergonomske stolice i gomile nesređenih papira, obuzeo bi me užas i ja bih se okrenula na drugu stranu. Uglavnom, ja radim u slobodno vrijeme. U radno vrijeme džabalebarim.

Dok radim i kad prestanem gledati samu sebe, izvučem ispod papira Pipi Dugu Čarapu ili Vjetropirku Evu, ili Družbu Pere Kvržice i guštam par stranica dok mi se ne napune baterije. Dovoljno je samo par minuta da bih mogla nastaviti. To čitanje kriomice strašno osvježava. Skoro ko Coca Cola. Ili kao kad se upiškiš, nakon što si popila litru kole i još si morala čekati pola sata prije nego što si u gradu našla pristojan zahod.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.