Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

SMILLA I JA

 

Mi zajedno pijemo čaj i razgovaramo, Smilla i ja, posve polako. Između svake izgovorene rečenice prođe i po nekoliko minuta. Smilli treba vremena da sastavi rečenicu. Meni treba vremena da shvatim što je željela reći, a zatim i da dobro promislim prije nego bilo što odgovorim. Nikad nije sigurno kako će reagirati jer Smilla riječi doživljava krajnje ozbiljno.

Smilla se, naravno, ne zove Smilla. Zovem je tako jer je jednom, vidjevši na stolu Frøken Smillas fornemmelse for sne, džepno izdanje u engleskom prijevodu – Smilla’s Sense of Snow, rekla kako je lijepo kad u rečenici svaka riječ počinje istim slovom, djeluje nekako urednije i pitala me je o čemu je riječ u toj knjizi. Rekla sam da je o snijegu i jednoj ženi, imenom Smilla, koja je voljela i dobro poznavala snijeg jer je odrasla na otoku koji je cijele godine prekriven snijegom. Smilli, mojoj Smilli, bilo je nevjerojatno čuti da postoji otok koji je cijele godine prekriven snijegom, mislim da mi nije vjerovala jer samo je odmahnula glavom i nastavila šutjeti.

Činjenica je da se ja Smille bojim. Nisam kadra zagrliti je onako srdačno kao što to mogu druge volonterke. Osmjehujem se, ali zapravo me je strah. Bojim se da ne postanem kao ona ako je zagrlim. Ne bi meni smetalo nositi njezinu otrcanu odjeću, ne bi mi bio problem niti da se ne okupam nekoliko dana, a ni dlake na licu ne bih skidala ako bi to bilo baš neophodno da bih bila ona. Mene je strah usamljenosti i tuge koju osjetim kad Smilla ima loš dan. Na takve loše dane ona samo sjedi na terasi, ne pije čaj i ne odgovara nikome. Jednom je tako sjedila na terasi i zamalo bi pala preko ograde da je nije vidjela Gaga i povukla s terase natrag u čekaonicu, Smilla bi trusnula o pločnik i sve bi bilo puno krvi.

Toga je mene strah, da dodirnuvši Smillu ne uzmem to nešto što te tjera da se nagneš preko ograde na petom katu, da spavaš u parkovima i puštaš da te onjuše psi lutalice, da se mršave i bolesne mačke privinu uz tvoja leđa, da ti je svejedno tko te jebe jer ionako ne osjećaš ništa pa nek se nađe kome je potreba, da su ti u očima bunari toliko duboki da se sjećanje iz njih ne da izvaditi. Smilla se, čini mi se, jednako boji da joj to nešto ne uzmem. Ako uspije na vrijeme prepoznati da je preplavljuju ta tuga i ta usamljenost, ta nevjerojatna bol kojoj se ne može othrvati, onda se negdje skloni, na primjer tu kod nas i pričeka da prođe.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.