Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

TRI TRAMVAJSKE STANICE
(dramolet za glasove u boji, uz šaptanje putničkoga kora)

 

Bijeli glas: Na stanici na Kvaternikovom trgu sve je u bojama cvijeća. (Opise cvjetnih oblika, boja i naziva pogledati u priručnicima Rezano cvijeće za svaku priliku, Cvjetni vijenci i vjenčići, Cvjećarske tradicije grada Zagreba.) Na prednja vrata tramvaja broj četiri žena i muškarac unose dječja kolica. U kolicima je dijete u plavom odijelcu. Žena je plavokosa. Muškarac je bikovskoga vrata. Njih dvoje i prijateljica. Obje su žene plavokose.

Narančasti glas: Išli smo prošlu subotu u Maksimir, Zoki, Suzi i ja. Uzeli smo maloga da ga malo izvedemo na friški zrak, strpali smo ga u kolica, znaš kak je, ne da se njemu previše hodat i onda bude nosi me mama, nosi me, a Zoki samo gleda u stranu, to mu nije neki trening, nositi maloga.

 

MAŠIĆEVA

Svijetloplavi glas (uz crvene i zelenkaste tonove): – Mali, mogao bi se malo dignuti. – To izgovara žena koja je zajedno s muškarcem unosila kolica. Mladić ustaje sa stolice prve iza vozača, na lijevoj strani tramvaja. Ispred stolice su kolica s djetetom. – Ali taj dečko je invalid – govori sjedokosa žena koja sjedi na stolici iza mladića. Plavokosa žena, majka, vrlo je vitka i vrlo mlada. – Hoćeš mi ti držat dijete? – odgovara mlada žena starijoj.

Narančasti glas: Nije bila neka gužva u tramvaju, ali nitko se ne digne kad vidi mene ovakvu, misle: kakva mama. Stavili smo kolica iza vozača i ja sam digla nekog klipana, morala sam si sjest da budem blizu malom, ne mogu se naginjat nad njim, ne vidi me ak stojim i nek tramvaj malo cukne, udri u dreku. Klipan se digo, bilo je malo nezgodno jer je ispalo da je invalid, ali nije neki pravi invalid, samo ono idu mu noge malo u krivo i nije njemu nikakav problem stajat.

Bijeli glas (uz jedva vidljiv narančasti ton): Dijete sjedi u kolicima, drijema, glave nagnute u stranu. Majka je mlada i vrlo vitka. U rukama ne nosi ništa. Sjedokosa žena rogobori. Muškarac se naginje prema njoj: – Stara, odjebi. Kaj nije sjeo na rezervirano-za-invalide. – Žena nastavlja negodovati, samo nešto malo tiše. Muškarac i prijateljica stoje, mlada majka sjedi, ispred nje je u kolicima dijete koje drijema.

Narančasti glas: Ali onda se našla dežurna stara baba, te zakaj sam digla invalida, kaj nisam mogla nekog drugog. A kaj bu mi ona klinca držala? I koji kurac taj klipan nije sjeo na rezervirano-za-invalide, a mogao mi je i reć, kaj, ne bi se ja bunila, to su bile samo tri stanice, digla bi nekog drugog. Zoki ju je malo smirio, kuš baba reko je, još je malo gunđala, ali se primirila.

 

JORDANOVAC

Svijetloplavi glas: Muškarac iz džepa vadi koštice bundeve, lomi ih među zubima i ljuske baca na pod. Jednu ljusku. Drugu ljusku. Treću ljusku. Žena koja sjedi na desnoj strani tramvaja ustaje i tapše ga po ramenu. Muškarac se okreće. – Gospodine, ja vas molim da to prestanete bacati po podu. – Muškarac je gleda zapanjeno. – Kaj ti to čistiš? – Gospodine, ovo je zajednički prostor, kod svoje kuće to sigurno ne radite. – Muškarac je gleda vrlo zapanjeno i okreće joj leđa. Govori svojim pratiteljicama: – Koji je kurac svima danas? – Oponaša visokim glasom ženu koja je tražila da prestane bacati ljuske bundevinih koštica. Ostali putnici gledaju kroz prozor.

Narančasti glas (jarkonarančasti): Onda se javila druga dežurna, da kaj Zoki baca lupine na pod. Jeo je bučine koštice, baš smo kupili na Kvatriću, a kaj da radi, da ih trpa u džep? Pa da ja poslije čistim? Nemam pojma koji je klinac tim ljudima. Ne daju ti mira. I budi ti mlada mama u ovoj zemlji. Boli babe za natalitet, baš.

 

BUKOVAČKA

Bijeli glas: Stanica kod Maksimira. Trojka s djetetom izlazi. Žena ih prati pogledom, njen izraz lica jasno pokazuje prezir i osudu. Jedna od mladih plavokosih žena gleda je ravno u oči, zabavlja se. Dok tramvaj odlazi, mlada plavokosa žena pita: – Šta blejiš? – Žena i dalje gleda za njom. Dok tramvaj odlazi, mlada žena podiže ruku s ispruženim srednjim prstom i glasno izgovara: – Odjebi.

Narančasti glas: I onda se još ta druga baba zablejila u nas kad smo sišli s tramvaja, ko da smo Mladić i Karadžić, plus Gotovina, svi na kupu, a ona Karla personalno. Suzi je to bilo ful zabavno, pa joj je rekla nek se nosi i pokazala joj srednji prst.

Bijeli glas: Obitelj iz tramvaja, minijaturni moderni harem od četiri člana, muškarac (bikovskoga vrata), žena prva (vitka i plavokosa, majka djeteta), žena druga (vitka i plavokosa, ne-majka djeteta), dijete, pretpostavljeni dječak u plavim kolicima i plavom odijelcu s plavom dudom-varalicom u ustima, sišla je na tramvajskoj stanici kod Maksimira. U maksimirskom parku, njih četvero su obitelj među obiteljima. Kupuju djetetu balon u obliku delfina. Guraju kolica i glasno se smiju. U maksimirskom miru, njih četvero su mlada obitelj (muškarac-otac, žena-majka, dijete-dječak) sa svojom obiteljskom prijateljicom (žena-nemajka, plavokosa, vitka) u poslijepodnevnoj šetnji. Izveli su djetešce u prirodu. Djetešce je sneno, miruje u kolicima omamljeno svježim zrakom.

Svijetloplavi glas: U mojoj mašti, njih troje su otmičari djeteta, brinu o njemu koliko je potrebno da dijete izdrži do trenutka preprodaje. Njih troje su trgovci djecom koji maloljetne državljane istočnih zemalja prodaju punoljetnim i dobrostojećim državljanima zapadnih zemalja. U mojoj mašti, njih troje su zvijezde porno produkcije iz zagrebačkog predgrađa, djetetu se ne zna otac, ali to ionako nije važno jer uskoro će dijete usvojiti roditelji koji ne govore ružne riječi na javnim mjestima i ne bacaju ljuske bundevinih koštica po tramvajskim podovima.

Bijeli glas: Prljava ti je mašta. Njih troje su dobročinitelji, humanitarni radnici koji djeci s Istoka i Juga, bijeloj, zdravoj i ljepuškastoj pronalaze bolji život u zemljama Zapada i Sjevera, u bijelim, zdravim i ljepuškastim zemljama. Njih troje su skladna obitelj na udaru konzervativnih tramvajskih putnika, poluinvalida (a kaj koji kurac kaj hoće kaj nije sjeo na rezervirano za invalide), starica koje bi svakom loncu da budu pamet i poklopac (vidi babu, bolje da se ubijem ak budem stara ko ona; vidi staru babu, u njenim godinama još se vozi tramvajem, ak do tad ne budem imala šofera i limuzinu bolje da se odmah ubijem), opće tramvajske javnosti koja kroz prozor gleda svoja posla i negoduje u tišini. Jer tišina je zlatna i dobra je za živce, gotovo kao lijepo uređen vrt. (O blagodatima vrtne tišine pogledati zbirke pripovijedaka Tihe lijehe lijepe naše, Mudrosti vrtnih patuljaka i Cvijet je vrt, vrt je cvijet.)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.