Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

UČINKOVITOST

 

U današnje vrijeme učinkovitost se visoko vrednuje. Poželjno je učiniti štogod učinkovito ili još učinkovitije. Na primjer, uredno složiti majicu u manje od dvije sekunde, ili tako nekako. O tome na You Tubeu imate film, vrijedi pogledati čak i ako vam nije stalo do urednog i učinkovitog slaganja majica ili košulja.

Mene pak zabavlja zvuk same riječi, razveselim se kad čujem to u-čin-čin-učinko-čin-učinkovitost. Osim toga, učinkovitost krije mnogo drugih riječi koje s njom nemaju previše veze. Čin je, naravno, jedna od očiglednijih.

Čin-čin, kucnut ćemo čaše jednu o drugu, pogledati jedno drugo u oči (to se mora, inače kao da se niste kucnuli, pravila su pravila).

Ali ako odvojim čin od kovitosti, mogu li tvrditi da je kovitost osobina tvari koja je podložna kovanju, čak i kad nije vruća, kao željezo. Ili je to samo okrnjena znakovitost znaka? Provjerila sam, u rječniku nema kovitosti. Postoji kovljivost, ali to je nešto posve drugo. Iako, želim li biti iskrena, učinkovitost nije vrlina kojom se mogu pohvaliti. Obično sam vrlo spora, dok učinkovitost zahtijeva brzinu. Više sam sklona točnosti nego brzini, ali ni moja sporost ne jamči da ću uspjeti zadržati dovoljno pozornosti i postići potpunu točnost.

Koliko god me privlači zvuk same riječi, toliko me odbija pomisao da bih i sama morala biti učinkovita. Što ne znači da je ne cijenim drugdje.

Na primjer, jedna od značajnijih organizacijskih inovacija prošloga stoljeća bilo je uvođenje jedinstvenog reda za više šaltera. Prvi put sam takav red vidjela na njujorškom aerodromu i priznajem da ga nisam isprva razumjela. Kao što ga još uvijek ne razumiju mnogi kad prvi put uđu čekaonicu s natpisom jedan red za sve šaltere. Ponekad nije jasno gdje taj red započinje, tko je posljednji?, uzvikuje novopridošlica, ali nitko ne želi priznati da je posljednji. Takav jedinstveni red primjer je organizacijske učinkovitosti, ujedno i pravednosti. Osigurava, naime, da učinkovito rasporedimo ljude među šalterima, na način da svatko dođe na red shodno vremenu dolaska, odnosno prema trenutku kad je stupio na kraj reda. Jedinstveni red za čekanje na nekoliko šaltera značajna je civilizacijska inovacija, govorio je, sav ponosan, kao da je upravo on jedan od zaslužnih, moj američki profesor organizacijske teorije.

Učinkovitost je odnos vremena i resursa. U što manjoj jedinici vremena, sa što manje resursa, valja postići što više učinaka. Uvećati što je malo. Smanjiti što je veliko. Usporiti prebrzo. Ubrzati sporo. Svesti na pravu mjeru. O tome je, čini se, riječ kad je riječ o učincima.

Rado bih da je gradski prijevoz učinkovitiji, da su takve državne službe i zdravstveni sustav, policija da je učinkovitija u suzbijanju kriminala… Ali rado bih da život kao takav bude nešto manje učinkovit. Sporiji. Da se ne troši tako brzo.

Suvremena znanost o upravljanju tako nastoji učiniti što više ne bi li povećala organizacijsku učinkovitost. Proizvodnu učinkovitost. Kako da što brže načinimo što više sa što manje. Više čega? Koliko brzo je dovoljno brzo? Koliko malo jabuka smijem staviti u kolač s jabukama da bih ga još uvijek smjela zvati kolačem s jabukama? Suvremeni gurui upravljanja (svejedno je li riječ o upravljanju organizacijama ili otpadom, sukobima ili snovima, ljudima ili životom) domišljaju kako i kakve čini bacati ne bismo li bili učinkovitiji.

Svaki je čovjek, ne zaboravimo, učinak jednog čina koji, da bismo u njemu uistinu uživali, uopće ne bi smio biti učinkovit.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.