Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

ZNAM LI JA GDJE ŽIVIM

 

Pristavljanje vode za čaj, jedna radnja posve obična i mnogima svakodnevna, vezuje me sa čovjekom koji živi u pećini i za kojim danas tragaju obučeni vojnici, satelitske naprave, vojne sile i njihovi sljedbenici. Osama bin Laden, kažu, živi asketskim životom, na riži, mlijeku i kozjem siru i svakodnevno pije zeleni čaj. čaj koji čekam da se napravi u šalici na kojoj su dva lika nacrtana u zagrljaju, lipov je čaj. Iz vrećice. Domaći čaj. Lipov cvijet ubran negdje u blizini grada. U mjestu gdje sam odrasla još uvijek stoje drvoredi lipovih stabala.

Na kiosku u blizini tašmajdanskog parka kupila sam novi Feral i plakala sam nakon što sam pročitala o Đorđu Kostiću kojega su prije deset godina u Splitu pretukli gotovo na smrt samo zato što se zove Đorđe. Danas živi u Australiji, ne usuđuje se sam izlaziti na ulicu, noću ne spava jer još uvijek se sjeća.

– I šiljilo, rekla sam kupujući dvije olovke i komplet kazeta od šezdeset minuta.

– Koliko dugo već nisam čula da tako netko kaže, šiljilo.

– A kako se ovdje (ili sam rekla ovde?) kaže – govorim uz osmijeh ispričavanja znate-ja-nisam-odavde-žao-mi-je.

– Rezač.

– Ja sam iz Zagreba – kažem.

– I ja sam – kaže prodavačica.

Saznajem da je u prosincu devedeset i prve otišla iz Remetinca, ostavili su kuću, poklonili, kaže, nije se više moglo jer su pucali po kućama. Da je imala stan u zgradi ne bi, kaže, odlazila. Muž je radio u Gorici u Zmaju (shvaćam da ne znam postoji li još uvijek Zmaj), izgubio je posao kad i svi (kad je to bilo, kad su to svi izgubili posao?). I još kaže da su joj roditelji iz blizine Karlovca otišli nakon Oluje. Svi njeni su tu, ali ostavila je, kaže, prijatelje. Ponekad misli da im se javi, nazove i pusti da telefon zvoni, a onda spušta slušalicu prije nego što začuje glas, ne zna što da im kaže. Nikad se nikom nije javila. Ovdje nije mogla steći takve prijatelje. Imala je dobre prijatelje.

– Ne mogu se – kaže – u četrdesetoj sklapati takva prijateljstva.

– Javite im se. Pošaljite im razglednicu.

Izlazim brzo iz trgovine. Izlazim brzo da pred nepoznatom ženom ne bih zaplakala.

Poslije sam na ulici vidjela partizana. Na pješačkom prijelazu, ispred naše zgrade u ulici Srpskih vladara, uz semafor, sjedio je stariji muškarac, sjedokos, na vreći sa stvarima. Uz njega je bila još gomila zamotuljaka, odječe ili ne znam već čega. Razgovarao je s nekim koga nije bilo. Nije govorio sam sa sobom, pred njim je netko stajao, netko koga je samo on mogao vidjeti i slušao. Na glavi je imao titovku s crvenom zvijezdom. Možda nije partizan. Možda mu nije više od pedeset, ali izgleda starije. Možda je vrlo star. Možda je vrlo mlad, ali je osijedio u posljednjih nekoliko godina. Možda je ratovao u Bosni. Možda je ratovao u Hrvatskoj ili na Kosovu. Možda nije ratovao, nego je naprosto lud. Nisam ga ništa pitala. Tako da ništa ni ne znam. Ali ne usuđujem se sama izlaziti na ulicu, noću ne spavam, razgovaram s ljudima koje ne vidi i ne čuje nitko osim mene, ali ja znam da su tu. Svuda oko nas.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.