Znam li ja gdje živim | Aida Bagić

ŽUTO

 

Klokotavi žganci, vulkanska minijaturna grotla usred lonca, umiješam ih da nestanu, onda ponovo pustim da se uskomešaju i uzdignu u mjehure koji prsnu po stijenkama i preko rubova. Poslije prelijem preko njih bijelu tekućinu, kefir ili mlijeko, doručkujem zamišljajući kako je sunce već visoko iako ga ne vidim. Sivo je nad krovovima koje vidim kroz prozor. Ako ima neke žute svjetlosti, sva je pod oblacima. Ionako nije dobro za vid gledati ravno u sunce. Imam više povjerenja u hranjenje žgancima nego sunčevom svjetlošću, još nisam spremna posve se pustiti. Plašim se da ne završim u onoj kući koju zovu žutom iako su te kuće rijetko takve boje, nemam pojma odakle taj naziv. Lice mi je još uvijek pomalo žućkasto iako sam se ostavila cigareta. Bit će da su to godine, žućkasto koje će jednog dan prijeći u smećkasto i onda… Ne znam što će biti onda.

Vidjela sam jednom samu sebe u dugačkom hodniku ispunjenom portretima, bila sam naslikana kao dijete, kao djevojka pa mlada žena, pa kao nešto manje mlada žena i tako se nizao jedan portret za drugim sve dok na posljednjem više nisam bila ja nego samo žuto obojeno platno, sasvim blijedo žuto, bila je to ona žuta u kojoj već ima puno bijele i ja sam znala da je i na tom platnu moj portret.

Jarko žuto, ali nije jarko crno, na primjer. I crveno može biti jarko, ali ljubičasto ne. Jarkost je bojina snaga, žestina, te jarke boje kao da mi se unose u lice, ponajviše ta žuta, kao da me napala tempera iz neke velike tube i prlja mi lice, ruke, svlači me i prianja mi uz tijelo, oslikava me kao da sam uskršnje jaje.

Tvrdo sam kuhana iznutra.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.