Između dva snažna dima | Krešimir Bagić

MOŽDA JE SAMOĆA

“Riječ ubija pridruženim smislom. Glasovi su
nedužni.” – često je znao govoriti moj prija-
telj N. Š, glasoviti književnik i polemik,
autor Knjige glasova.
“Riječ je smrt glasova, smrt mogućeg, početak
tiranije. Bezbojna i suha.” (K. G, str. 13)
Uvjeren kako je pomno prodiranje u dušu svakoga
glasa nužan preduvjet ostvarivanja božanske
komunikacije svih živih bića, N. Š. je svako
pismeno bilježio novom olovkom. Svaka olovka
ostavljala je trag druge boje. Svježije.
Dublje. Znakovitije.
Radikalizam mu je išao čak dotle da je isto
pismeno u svakoj novoj prigodi bilježio novom
nijansom i novom rukopisnom varijantom.
U njegovoj knjizi/glavi glasovi su se sudarali,
miješali, mijenjali, stapali, bježali i vraćali
svome izvoru. Istina je bila svakome dostupna
potencija – svaka realizirana varijanta.
“Svatko u pričuvi raspolaže glasovima svih
glasajućih, što je dovoljno za beskrajne
božanske razgovore.” (K. G, str. 161)
Drugim riječima, svatko može – po vlastitu
nahođenju – bojiti glasove koje i čije mu
drago i redati ih jedne uz druge. Tvoriti
vlastitu istinu. U osami, dakako.
I eto apsurda: koliko ličilaca, koliko
trenutaka – toliko glasova. Glasovni sustav
otvoren je do neprepoznavanja. Razbor dijalektike
i egzaktnost matematike potpuno su nemoćni
u sudaru s njim.
No, možda rečena Knjiga glasova, ipak,
prvotno treba inicirati razmišljanja o
samoći.