Krošnja | Krešimir Bagić

5.

pokraj bijele utičnice griju se mravi
i šahovske figure. kao nasljednici
brazilskih nogometaša iz šezdesetih.
struja dopire sve do modrocrvenog trosjeda.
prašina. nikakvog pokreta.
sve je uništilo ljepilo.
bolest je nježna i ima čudno ime.
u njezinu dnevniku rastu isključivo višnje.
kisele su i obično imaju koštice od kamena.
vole trajati između mnoštva nepozvanih slika.
iskustvo je potpuno izgubilo značenje.
pješaci ne guraju loptu.
oni pate od nostalgije,
zimogrožljivi su i po tome slični mravima.
treba pobjeći iz ove priče,
zaboraviti bijelu boju.
u gradu s ovakvom arhitekturom
oči su praznije od zrcala
i kamera u ulici jasenova.