Krošnja | Krešimir Bagić

2.

 

u galeriju se spuštaju
različiti ljudi. stube
su tako drvene i tako
podatne da ih je nemoguće
zaobići. i svaki od tih
ljudi kao da traži zrcalo
na zidu. plesačica u kutu
stalno mijenja mjesta.
pokreti su joj čas
besprijekorno gipki,
čas željni brzine. smješka
se ili ljuti; znoji, deblja
ili nestaje. djevojka ponavlja
uvijek iste rečenice. lepršave
haljine, uzdasi, ruke upućene
u vječnost izmiču njezinu
pogledu. ona sto puta na dan
umire. kao ruža kada pada snijeg.
ne kaže ni zbogom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.