Krošnja | Krešimir Bagić

2.

u galeriju se spuštaju
različiti ljudi. stube
su tako drvene i tako
podatne da ih je nemoguće
zaobići. i svaki od tih
ljudi kao da traži zrcalo
na zidu. plesačica u kutu
stalno mijenja mjesta.
pokreti su joj čas
besprijekorno gipki,
čas željni brzine. smješka
se ili ljuti; znoji, deblja
ili nestaje. djevojka ponavlja
uvijek iste rečenice. lepršave
haljine, uzdasi, ruke upućene
u vječnost izmiču njezinu
pogledu. ona sto puta na dan
umire. kao ruža kada pada snijeg.
ne kaže ni zbogom.