Južni križ | Tomica Bajsić

NEPRIJATELJU

Gledajući te kako umireš vidio sam kako u duši postaješ dijete koje si nekada davno bio. Čudesna promjena: ta vučja kosa i mršavost, šinjel težak dimom i šumskom plijesni, beznadnost, upalost, hrapavost;
sjećanje na neki žuti stojadin parkiran pred željezarom,
sve izbrisano:

ostalo je samo teško disanje u boli. Saginjem se i gledam koliko te metaka pogodilo. Pet, petnaest? Meci su iskrzali asfalt svuda uokolo, razigrane vražje krijesnice, olovni vilenjaci.
(Ovo je moj pogodak, ta rupa u vratu koja te zauvijek odrezala od života.)
Oči ti žare u mraku:

vakuum; kuca na tvoja pluća – nestaješ…
gledam ti dokumente i po tome kako su složeni izgleda da si se mislio predati, ali strah te svladao i bacio si bombu na našeg stražara. Ili si možda napao misleći na čast, u samoći lutajući šumom danima, prezirući kukavne drugove koji su pobjegli. Htio si im pokazati da si herojskog kova, britva, vuk.
Alkoholni su to spojevi:

čini mi se ipak da si bio nikakav vojnik, samo zloduh i gad – nosio si kamu s izrezbarenom drškom od orahovine ponosan na krv zaklanih, a u smrtnom času plačeš glasom djeteta. Ujutro izlazim po magli i kiši i kopam ti grob. I zemlja se lijepi:

izmjerio sam ti dužinu drškom lopate, ali izgleda da sam pogriješio, noge ti vire za pola metra. Raka se puni vodom.
Tri rezervista u ribičkim šeširima izviruju iz grmlja, cijelu noć su pišali i povraćali, zatečeni smrću. Još nisu bili na sprovodima ovakve vrste, zgroženi vire kroz lišće dok te pokušavam ugurati u rupu.
Aleluja, magarci:

smrt je uvijek ista, najveća od svih nezgoda bez obzira na kut gledanja. Stanite zajedno s nama na tenk i jurnut ćemo uzbrdo nezaustavljivi, pod našim će gusjenicama skvičati svinje i vrući zrak ventilatora će nam topiti čizme. Pucat ćemo po krovovima s kojih nam zli ljudi spremaju zasjede, tu i tamo zapalit ćemo neku vatru:

spaliti ovaj svijet koji smo naslijedili.