Južni križ | Tomica Bajsić
O BESKRAJNOSTI, SVEMIRU I SVJETOVIMA
Rim, 8. veljače 1600.
Ulazi Belarmin: ostali kardinali, časni suci inkvizitori, trebaju stići svakog časa.
Trebao bih smisliti što ću reći u trenutku izricanja osude, ostalo je još malo vremena. Ne uvrede. Na njih su već navikli, trebalo bi to biti nešto što će ih uplašiti…
ne mogu se dosjetiti, već sam i umoran od tih stvari. Stalno mi pred oči izlazi Flavija i trenutak kada sam je prvi puta vidio, onog jutra prije osam godina, u Veneciji, u Savolinijevoj pekari. Nisam je primijetio dok se nije nasmijala nečemu što sam rekao. Nije ni čudo, izgledala je sasvim obično, čak nelijepo; njeno malo tijelo potonulo pod teškom pregačom, put blijeda pod koprenom brašna. Tek kada se nasmijala, neka čudesna svjetlost obasjala je njeno lice. Shvatio sam da se ispod pregače krije blago. Neki ljudi vole obimne proporcije kod žena – ne ja! Što se mene tiče: vitko tijelo, mala obla guzica i male tvrde oble cice kakve ima Flavija…
Cijelo to jutro je bilo čudno. Prvo, hodajući ulicom prema pekari naišao sam na luđaka. Ljudi su pored njega prolazili žurno, trudili su se ne obraćati pažnju. Bio je to neupadljiv čovjek, mršav. Glavu je držao malu pognutu, uglasti smiješak mu je iskrivljavao usta. Lice podbuhlo; prorijeđena, neuredna kosa je stršila u zrak. Oči je imao grozničave, označene podočnjacima. Stajao je na sredini ulice i velikom brzinom izgovarao nerazumljive riječi. Pomislio sam prvo da govori nekoj određenoj osobi, ali sam ubrzo uvidio da priča sebi samom. Vidjelo se da je to istinski luđak. Stao sam u stranu da ga bolje pogledam. Pokušao sam na njemu primijeniti Garzonijevu podjelu luđaka na šaljivđije, mjesečare i pokvarenjake. Činilo mi se da pripada u sve tri kategorije Garzonijeve tablice, imao je osmijeh šaljivđije, oči pokvarenjaka i pokrete mjesečara. Podsjećao me i u najmanje detalje na lik lude s Veroneseove slike “Tajna večera” koja stoji u crkvi svetog Ivana i Pavla. Ustvari, ta slika se sada zove “Gozba u Levijevom domu”. Veronese je bio prisiljen promijeniti joj ime nakon istrage Inkvizicije, tako mi je bar pričao Girolamo. Da, Veronese je isto bio suđen od crkve, ali on se izvukao, lupež.
Inkviziciju je naročito zanimala uloga sporednih likova koji se pojavljuju na platnu uz Gospoda i apostole. Išlo je ovako, ako se dobro sjećam:
što predstavlja figura čovjeka kojem krvari nos, pitali su inkvizitori Veronesea, na što je on odgovorio da je htio predstaviti slugu kojem nos krvari zbog neke nezgode.
A što predstavlja naoružani čovjek u odijelu po njemačkoj modi i s helebardom u ruci?
Izgledalo mi je da gospodar kuće koji je toliko bogat i poznat treba imati takve sluge, rekao je Veronese.
A onaj čovjek obučen kao dvorska budala, s papagajem na ruci, zašto ste njega naslikali? A tko je onaj što sjedi do svetog Petra i vilicom čačka zube? Što vi vjerujete da se stvarno događalo na toj večeri?
Vjerujem da je tamo bio Krist s apostolima, ali ako mi ostane na slici još mjesta, ja dodajem i druge likove koje sam izmislim, a ova je slika bila jako velika, rekao je Veronese.
Da li vam je netko naručio da naslikate na toj slici Nijemce, budale i slične stvari, pitali su ga. Znate li vi da je u Njemačkoj, i drugim mjestima zaraženim herezom, običaj da pomoću raznih slika punih skarednosti, i mnogih takvih izmišljotina, ruže i omalovažavaju svetu Katoličku crkvu, i da opakim učenjem poučavaju glupane i neznalice?
I da li vam onda izgleda prikladno da na Tajnoj večeri našeg Gospodina sudjeluju budale, pijanci, psi, Nijemci, patuljci i slične skarednosti?
Ne, gospodo, to je zaista zlo… odgovorio je Veronese…
Luđak me nije primjećivao iako sam već neko vrijeme stajao odmah do njega. I dalje je sipao bujicu nerazumljivih riječi, gledajući pritom u pod. Prišao sam mu sasvim blizu, bili smo glava do glave.
“Reci, kakav je to osjećaj, biti lud?” pitao sam ga tiho, da me samo on čuje.
Zašutio je. Iznenađen, digao je pogled. Groznice je nestalo, i osmijeha – ostale su samo bore umora oko očiju.
“Teško,” odgovorio je, “ponekad, ponestane mi nadahnuća. Onda se vratim kući. Sjedim u sobi, u mraku, s vrčem mlijeka na stolu. Slušam svoju bijesnu ženu kako nabija na vrata. Traži od mene da radim, izdržavam djecu: ja sam bravar po zanimanju. Sjedim u sobi, zaključan, i čekam da mi se vrati ludilo. Da joj se mogu usprotiviti.”
Dao sam mu srebrnjak, za iskrenost.
* * *
Flavija je bila pravi vrag u ljubavi. Ispočetka se pravila nevješta, ali kasnije, kada se malo oslobodila … ne mogu zaboraviti podrhtavanje njenih malih čvrstih cica dok sam se zabijao u nju odostraga. Koliko mi samo nedostaje ovdje. Koliko mi samo nedostaje ovdje. Koliko sam već u zatvoru: pet godina, deset, osamsto? Prokleti Zuane Mocenigo, sigurno je pakosna ljubomora bila razlog da me lažno prijavi. Vidio sam kako je gledao Flaviju, dolje iz hodnika, dok se uspinjala stepenicama do moje sobe. Mocenigo joj nije bio u stanju reći ni “dobra večer” sav bi se ukočio od uzbuđenja. Stajao bi dolje u svojoj predugačkoj spavaćici, plave žilice bi se proširile njegovim crvenim nosom, a svijeća u staračkoj ruci podrhtavala od pohote. Ne bi se iznenadio da je špijunirao kroz ključaonicu dok bi Flavija i ja vodili ljubav.
Venecija, 23. svibnja 1592.
Prečasnom očinskom gospodstvu,
uvaženom ocu inkvizitoru Venecije
Cijenjeni oče i prečasni gospodine, preuzvišena ekselencijo
ja, Zuano Mocenigo, smatram svojom dužnošću, a isto tako i obavezom nametnutom mi od mog ispovjednika da Vašem prečasnom gospodstvu podnesem prijavu protiv Giordana Bruna, koji odsjeda kao gost u mojoj kući. Napisat ću ovdje hereze koje sam čuo u razgovoru s njim:
on je rekao da je velika zabluda katolika kada tvrde da se kruh pretvara u Tijelo Kristovo, da je on, Bruno, neprijatelj mise i da je svijet vječan i beskrajan je broj svjetova u svemiru: da ih Bog stvara stalno i beskonačno, zato jer kaže da će ih stvarati koliko god bude htio; da je Krist prividno radio čuda i da je bio vrač, a isto tako i apostoli; da nema kazne zbog grijehova i da duše koje je stvorila priroda prelaze iz jednog živog bića u drugo – i kao što se životinje rađaju ružne zbog izopačenosti tako se i ljudi vraćaju poslije potopa. Rekao je da naša katolička religija obiluje uvredama protiv Boga; da bi svećenicima trebalo zabraniti filozofiranje i rasprave i da bi im trebalo oduzeti prihode jer prljaju svijet; da su svi magarci i da su naša mišljenja doktrine magaraca; da je za ispravan život dovoljno ne činiti drugima ono što ne želimo da oni čine nama, i da se on smije drugim grijehovima; rekao je i da se čudi kako Bog trpi tolika krivovjerstva katolika.
Dalje, još je rekao kako će on stvoriti sektu pod imenom “Nova filozofija” i predati se čarobnjaštvu, pa će onda svi za njim trčati; da sveti Toma i svi doktori ne znaju ništa u usporedbi s njim; da će on u zabunu dovesti sve teologe svijeta, da mu oni neće znati odgovoriti. Sveti Duh po njemu je samo duša svjetova; tvrdi da je to i Mojsije mislio kada piše da je zagrijavao vodu; da je Mojsije svoja čuda izvodio pomoću čarolija koje je poznavao bolje od ostalih Egipćana, a da je zakone sam izmislio; za Sveto Pismo tvrdi da je izmišljeno kako bi se vragovi spasili; da samo Židovi vuku porijeklo od Adama i Eve, a svi ostali od ono dvoje koje je Bog ranije stvorio; da Krist nije Bog, nego da je bio čuveni vrač koji se rugao ljudima, pa je zato obješen, a ne razapet na križ kako se misli – a što se tiče proroka i apostola, oni da su većinom obješeni jer su bili neradnici i čarobnjaci.
Pričao mi je da mu se jako sviđaju žene, ali da on još nije stigao do Solomunovog broja.
Nekada su ga, kako je rekao, u rimu tužili Inkviziciji, ali je on pobjegao i bacio u Tibar onog fratra za kojega je vjerovao da ga je optužio, i još je rekao da će me istući ako mu kanim dosađivati. Kada sam posumnjao da bi on mogao otputovati kao što je najavljivao, ja sam ga na prijevaru zaključao u sobu s namjerom da se Vama izruči, a kako ja vjerujem da je on opsjednut, molim Vas da donesete hitnu odluku o njemu.
Svetom uredu moći će još o njemu reći i Chiotto, knjižar, i gospodin Giaccomo Bertano, isto tako knjižar, koji mi je rekao da je čuo Bruna govoriti velika krivovjerstva.
Još Vašem prečasnom očinskom gospodstvu šaljem na uvid tri bogohulne knjige napisane njegovom rukom, gdje sam na brzinu pribilježio neke stvari o kojim možete donijeti svoj sud. On se družio s mnogim plemićima koji su ga vjerojatno čuli da govori neku od svojih teorija. Što se mene tiče, predat ću rado za Vašu cenzuru ona predavanja koja mi je taj držao, a koja nemaju nikakvu vrijednost, jer ja želim biti istinski vjeran sin Svete crkve. Na završetku smjerno ljubim ruku Vašem preuzvišenom gospodstvu,
Vašeg prečasnog očinskog gospodstva ponizni sluga,
Zuane Mocenigo
* * *
… evo, kardinali škripe stolicama. Sada će pročitati presudu. Morat ću kleknuti na onaj tvrdi pod u dvorani. Što ću reći? Ne znam, prazna mi je glava. Samo da je brzo gotovo.
Misli mi stalno lete onom jutru kada sam upoznao Flaviju. Kada stvari sagledam iz ove perspektive, jasno mi je da su neobični događaji tog jutra bili nagovještaj crnih oblaka koji će doći. Prvo luđak, pa zatim procesija na putu u pekaru …
dakle, još uvijek pod utiskom susreta s luđakom, zaokrenuo sam za ugao ulice Batisti, koja je dosta uska ulica, i ne gledajući, zamalo naletio pod kola. Skočio sam na drugu stranu i srećom našao zaklon u jednom ulazu, tako da sam u zadnji trenutak izbjegao biti pregažen od bikova, jer kola su vukli bikovi. Pogledao sam prema kolima i vidio da se radi o nekoj vrsti procesije. Na ogromnim kolima posutim mrtvačkim kostima i zlatnim i srebrnim vrčevima stajala je zakrabuljena figura smrti okružena grobovima – u jednoj ruci je držala zahrđalu, neprirodno dugačku kosu, a u drugoj pločicu s natpisom: Ego Sum – samo ja postojim. Kako su kola prolazila grobovi su se polako otvarali, i iz njih su izlazile spodobe umotane u tamno platno na kojem su bijelom bojom bili izvučeni kosturi … na pritajeni zvuk trube ti mrtvaci su sjedali na rubove svojih kovčega i muklim i tužnim glasom pjevali “Dolor, pianto et penitenza”.
Iza kola se kretalo mnoštvo mrtvaca na konjima prekrivenim crnim pokrovima s izvezenim bijelim križevima. Svi konji su bili mršavi i ispijeni, neki su i posrtali, a uz njih je četiri pratioca s plamtećim bakljama hodalo i tiho pjevalo“Miserere”.
Širio se miris voštanih suza. Zvonila su zvona.
Iza povorke nailazilo je na bijelim konjima i u sjajnim oklopima visoko svećenstvo pod zastavama jakih boja, a prethodile su ih skakutave lude. Na samom kraju procesije išli su mladići meke i kovrčave kose u prugastim trikoima koji su naličili na krljušt nekakvog čudovišta. Rukavi su im se širili u duljinu i dotjecali skoro do zemlje…
Stajao sam sakriven ulazom, obuzet užasom. Kasnije, kada je procesija prošla, i kada su zvukovi utihnuli, uvjerio sam sebe da je to bilo priviđenje. Ali koljena su mi drhtala, i nisu prestajala drhtati sve dok nisam ušao u pekaru i zatvorio vrata za sobom.
Bolje mi je misliti o ljubavi.
Da vidimo. Moj venecijanski stan i veliki četvrtasti krevet s tvrdim madracem i ogradom od mjedi. Po dvije okomite rubne prečke s kuglama na vrhu. Po jedna poprečna i četiri kratke okomite šipke. U mjedenoj kugli reflektiraju se nizovi knjiga. Plahte su razbacane. Flavija leži na trbuhu, gola. Motrim je dok spava. Ulazi dan: svjetlost blaga, jutarnja, odvlači je iz tame. Dišem tiho. Još malo pa ću ugasiti svijeće, sigurnost noći je otišla da se više ne vrati…
* * *
Rim, 17. veljače 1600.
Gaspar Schoppius, prijatelj pape Klementa VIII., opisuje posljednje trenutke Giordana Bruna:
Da ovo pišem potiče me sam današnji dan, kada sam gledao kako je Giordano Bruno zbog krivovjerstva javno spaljen na Cvjetnom trgu, ispred kazališta Pompeja. Taj Bruno je bio rodom iz Nole u napuljskom kraljevstvu. Bio je dominikanac, doktor teologije i filozofije. On je osamnaest godina sumnjao u Pretvaranje – štoviše, potpuno ga je poricao. Otišao je i u Ženevu, gdje je prešao na kalvinizam. Od tamo su ga ubrzo ekskomunicirali, nakon što se i s njima posvadio. Otišao je u Lion i zatim u Toulouse gdje dvije godine predaje filozofiju. Od tamo je prešao u Pariz, gdje radi kao izvanredni lektor na Sorboni, i usput podučava kralja Henrija III. mnemotehnici. Ni tu mu se nije svidjelo, pa odlazi u London, gdje objavljuje knjigu protiv pape: “Izgon pobjedničke zvijeri”. Neko vrijeme bio je lektor na Oxfordu, ali je dobio otkaz poslije neke javne rasprave na kojoj je izazvao nerede i tučnjavu. Objavio je još neke knjige: “O beskrajnosti, svemiru i svjetovima”; “Kabala konja Pegaza”; “Večera na Pepelnicu”; “Herojska oduševljenja”; i još jednu čijeg se imena ne sjećam. Iz Londona se Bruno vratio u Pariz gdje je objavljivao razne članke na latinskom, svađao se s peripatetičarima i napadao Aristotelovo učenje. Od tamo ga istjeruju pa odlazi u Witenberg, zatim u Prag gdje piše članke “Protiv matematičara i filozofa” i objavljuje knjigu “O neizmjernom i beskrajnom” i još “O bezbrojnom” (ako se dobro sjećam naslova, jer sam iste knjige imao u Pragu) a potom još jednu: “O sjenkama i idejama” ili tako nešto.
U tim knjigama on uči strašne stvari, potpuno besmislene, poput one da je svemir neomeđen, i da postoji bezbroj svjetova poput našeg u beskrajnom prostoru. Brani ideje Kopernika i obezvrjeđuje Aristotela i Ptolomeja. Tvrdi da je Zemlja nebesko tijelo, kao i mjesec i sunce, i da nije u središtu svemira, štoviše, da apsolutni centar ne postoji – da je promjenjivost prirodno stanje svih tijela i da je nepomičnost Zemlje lažna pretpostavka protiv koje vrišti sva priroda i sav razum, da sva tijela pokreće unutarnji princip i da je nepotrebno tražiti vanjskog pokretača – jednom riječju: ono što su ikada poganski filozofi ili naši stariji i noviji krivovjerci tvrdili, on je sve bez razlike branio.
U Veneciji je napokon pao Inkviziciji u ruke.
Nakon što je duže vrijeme tamo boravio, poslali su ga u Rim. Često ga je ispitivao Sveti ured, koji nazivaju Inkvizicijom. Pobili su ga najjači teolozi, a on je i dalje zaluđivao papu i Inkviziciju. Govorio im je kako vjeruje da je svemir beskrajan zato što je nastao pod utjecajem Božanske moći. Po njemu, bilo bi nedostojno svemogućeg, sposobnog proizvoditi bezbrojne svjetove, da stvori samo jedan svijet, i to ograničen. Rekao je da i u takvom svemiru u koji on vjeruje ima mjesta za jednu univerzalnu providnost koja daje život svemu što je živo, ali da Bog ne radi razlike među ljudima, jer bi to za Boga bilo savršenstvo, te da je za ispravan život dovoljno ne činiti drugima ono što ne bi željeli da oni učine nama. Više puta mu je dana prilika za pokajanje, ali on je ustrajao u tome da se nema zašto kajati.
Dana 8. veljače, u palači vrhovnog inkvizitora, u prisutnosti presvetih kardinala, koji se i po starosti i po iskustvu i po poznavanju teologije, ističu ispred svih, u prisutnosti svjetovnih vlasti i guvernera grada Rima, taj Bruno je uveden u dvoranu Inkvizicije i tamo je klečeći saslušao izricanje presude. Ona je bila slijedeća: ispričan je njegov život, učenje i dogme. Rečeno je kakav trud je uložila Inkvizicija da ga preobrati, bratski ga je opominjala, a on je pokazao samo uporno, tvrdoglavo i besmisleno ispovijedanje hereze. Zatim su ga degradirali i ekskomunicirali te predali svjetovnoj vlasti da bude kažnjen, s molbom da to bude milostivo i bez prolijevanja krvi. On nije govorio ništa, a kada je to završilo, on je pogledao suce u oči i tihim glasom rekao:
“maiori forsitan cum timore sententiam in me dicitis, quam ego accipiam”.
Poslije toga je odveden u tamnicu; tamo su ga držali osam dana, ne bi li ipak opozvao svoje zablude. Ali uzalud. Danas je dakle doveden pred lomaču. Izvršenju su prisustvovali i Papa i predstavnici najviših crkvenih i svjetovnih vlasti, Rimsko plemstvo i veliki broj građana. Kada su mu prije smrti prikazali sliku raspetog Spasitelja,on je to mrka lica odbacio. Tako je spaljen umro bijednom smrću da bi oglasio – vjerojatno onim svjetovima koje je zamislio – na kakav se način Rimljani obračunavaju s bezbožnicima i bogohulnicima.
* * *
što da kažem o njemu?
Poznavala sam ga dobro, ali to je bilo davno, prije osam godina. Od kada su u moj brak došla djeca, čini mi se to vrijeme tako daleko kao da je bilo u nekom prijašnjem životu. Radila sam u to vrijeme kao pekarska pomoćnica kod Savonalija. težak posao, radila sam cijeli dan. Svima bi nam bilo drago kada bi on došao kupiti kruh. U trenutku bi preokrenuo sumornu situaciju. Bio je čovjek koji se stalno smijao. Neobičan, u svakom slučaju. Oblačio se kao plemić i nije mario za novac, bio je darežljiv. Sviđao se svim curama iz pekare. Kada bolje razmislim, čak smo se i natjecale za njegovu naklonost. Margareta je spavala s njim, to je sigurno, sama mi je priznala. Besramno se smijala kada sam je pitala kako je bilo. Ja sam ga ispočetka odbijala, bilo me je malo strah, iako nisam bila djevica. Postali smo ljubavnici tek kada sam se uvjerila da je zaljubljen u mene. I nije mi bilo žao. Bilo je to za mene nešto sasvim novo. Stvari koje smo radili … još uvijek me je stid kada se sjetim. Te večeri u njegovoj sobi su me opuštale, pili smo vino i smijali se, vrtjelo mi se u glavi i zaboravljala sam bar na kratko na glupu pekaru i ropski rad, bolove u rukama i ustajanje po mraku. Znala sam od početka da ću muža morati tražiti negdje drugdje i nije me iznenadilo kada je on jednog dana nestao i više ga nisam nikada vidjela.
Vijest da je u Rimu spaljen kao heretik pogodila me poput groma. Bio je dobar prema meni dok smo bili zajedno i nedostajao mi je sve ove godine kada nisam znala što je s njim. Nisam znala da se bavio čarobnjaštvom i sličnim stvarima. Istina, njegova je soba bila puna knjiga, i on je stalno nešto pisao, ali mi nismo nikada o tome razgovarali. Imao je i globus, veliki bakreni globus, sigurno ga je koštao bogatstvo.
Jednom samo, ne sjećam se više u povodu čega, rekao je nešto što nisam razumjela, a nisam ni obratila pažnju, jer je on u svemu bio neozbiljan, čak se i sa svetom vjerom šalio. Rekao je kako planira da kada umre dođe u raj prerušen u magarca, da je to jedini način da se tamo ostane neprimijećen, i općenito, jedini način da te tamo puste da se u miru odmaraš.
Ne znam, sve mi ovo izgleda nevjerojatno, svake se večeri molim za spas njegove duše. Plaši me što neki govore da se ni pred smrt nije pokajao, već da je kada su mu pročitali presudu mirno pogledao svoje suce u oči i rekao: „vi protiv mene donosite presudu možda s većim strahom nego što je ja primam od vas.“
* * *
… kada sam saznao da je Flavija toliko mlađa od mene? Dugo je to krila, mislila je da će me to odbiti. Ali nije me dobro poznavala, ja ne podnosim starost.
Miris mokre trave, to je bila Flavija; ljubičasto-crno nebo pred ljetnu oluju. Trešnjini cvjetovi iz doba nade iznova provaljuju u sobu svaki puta kada ona otvori vrata. Dvije male, oble, tvrde i čvrste cice, mislio je Giordano Bruno dok je gorio.
Sadržaj
I.Rio Negro
pluća puna zraka
nakon što sam spustio telefon
u krugovima
Što vidiš Robi iz svog mraka
u brdima iznad Petropolisa
ugrađeno u asfalt Rio de Janeira
40°
Tvoje tijelo je jedna ozbiljna i tamna voda
1434.
H. P.
stop pušenju!
lukavi brijač
Pustinjak kojeg sam poznavao
Starac o kojem pišu novine
Niteroi
čovjek je pao na ulici od crvene kuge
II.
Himna ubijanju
Velika vrata rata
Na današnji dan
Maigreta nema
Kardinal Kuharić na telefonu 9827
5:21 poslijepodne
posjetilac
svaki dan novi dan
šest godina čekanja
Neprijatelju
ranjenik iskušava Boga
Titan
Kada se lupiš sa sjekirom po nozi dok cijepaš drva
apokrifi o Titu
New York, Chicago, Hollywood
Našli smo se opet svi zajedno
San o kukuruzu
O beskrajnosti, svemiru i svjetovima
Cape Kennedy
voda je izbacila Sir Clowdisleya na obalu
Vode
III.
Veslo je prošlo kroz vodu u kovitu crnih ledenih iglica
Impresum