Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

ANĐELI RUŠEVINA

 

Tko smo mi?
U vrijeme nadzvučno, u vrijeme svemirskih kapsula,
vučemo se kroz povijest poput zahrđalih vlakova
Sibirskih stepa.

Utori za koje učvršćujemo svoje karabin kuke falični su,
privremena utočišta bez kojih ne možemo nastaviti uspon liticom,

balansiramo tako između pakla i raja jednom tankom linijom
nad bezdanom. Sve što je na nama i oko nas, nestalno je,
podložno promjeni.

Pogled unatrag briše se.

Priče o velikoj ljepoti koja se stvara nasuprot velikoj grozi,
zakovane su kovčegom, nestaju u kobaltnim modrinama rijeke.
Površine se hvataju samo priče rubova, iz predgrađa ljudskog,
sa smetlišta civilizacija. Rijeka je jedini zvuk koji se može čuti.

U pukotini smo zemlje, obitavališta ljudi ovdje su zgromljena
kao lavinom ali lavinom nekog drugog svijeta, bezličnog, bezvodnog,
poput praha, ali praha tako suhog i neljudskog, da bi ove ruševine
naginjale površini mjeseca kada bi postojao neki izvor svjetla.
Nešto s nama nije u redu ali ne znamo što je to.
U opsjednuti grad ulazimo na već napukla stražnja vrata.
U noći poput ove kada idemo izvući svoje mrtve,
nitko više ne može reći da je živ.

Pozvani smo ali nitko nas nije vidio kako ulazimo.
To je grad ruševina, obala mrtvih.
Svjetlosti ne samo da nema nego se čini
kao da nikada nije ni postojala.

Noseći mrtve ne osjećamo se težima, oni postaju dio nas.

Tko smo mi? Poznajemo li se? Više ili manje,
poznajemo se više ili manje. Svibanj je, vrijeme trešanja.
Svi volimo trešnje. to je sigurno. Možemo osjetiti
kako se gubi svijet koji postoji negdje predaleko
da bi ostao vidljiv –
u životu koji je cirkularan, neomeđen, iako
nema ni ulaza ni izlaza.

Imamo samo trenutak.
Ovdje su ljudi koji žive svoje dane kao topovska hrana,
polažu nade u nas, ne smijemo ih iznevjeriti.
Smijem li pitati Boga hodam li prema raju ili prema paklu?
Moramo se moliti da nikada ne izgubimo, nikada ne napustimo
tu liniju razdvajanja svjetla od mraka.

Mi ne pratimo neprijateljske položaje, jer dok hodamo
ruševinama kroz noć, mi prolazimo kroz smrt,
postajemo dio nje,
otvoriti vatru značilo bi pucati u sebe.

Ovdje smo skupljeni u jednom oblaku vremena, rupi u prostoru
koja je unikatna, koja se nije nikada dogodila i koja se neće ponoviti
u istom sazivu i na istom mjestu, istovjetna, nikada na zemlji.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.