Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

ANĐEO MRAKA BEZ KRILA

 

Sjedili smo oko vatre u tišini u bistrini zimskih zvijezda u sjećanju na dane koji su bili i koji će doći i jedan od nas je rekao: “ali taj dan u jesen ’91 na Baniji kada smo se našli u međuprostoru na meti vatrenog zida kojim smo prepriječeni da izvučemo naše mrtve i ležali nepomično čekajući da padne noć kako bi im se mogli približiti i onda iznenada iz šumarka meni zdesna jedinog na pustoj ravni u kojem prije nisam vidio nikakvu prisutnost i kretanje jurnulo je u sam sumrak biće koje sam prepoznao kao svinju — koža joj je bila više crna nego siva i krenula je ravno na mene nevjerojatnom brzinom kako bi zastala u trenutku kada su nam se oči susrele na udaljenosti ne većoj od metra. Imala je žute oči — zjenica plavih točki, ozračene svjetlošću luciferovom koji tvrdi da je svjetlost kao što mu ime govori i da je svjetlost njegovog pada obasjala cijeli beskrajni ponor — blijeskom bijesa i razočaranja što nisam mrtav i što me ne može rastrgati odjurila je odmah dalje u pravcu tijela kojima se želi hraniti i na koje je skrivena vrebala cijeli dan a ja sam ustao prstiju smrznutih na okidaču i već mi je bila van vida. Paraliziran nemoći ostao sam stajati dok me nije zasula zemlja i geler dohvatio u nogu i mislio sam, stvari su inače bistro jasne, barbarske horde sručile su se na našu zemlju i mi smo izabrali i izabrani smo da je branimo ali taj osjećaj bespomoćnosti i straha pred intruzijom svinje demona u išta čovječno pratit će me stalno poput sjene koja ne spava i bez obzira koliko će rat trajati i koji će od nas preživjeti, zemlju ćemo osloboditi i spaljena trava će opet rasti; naša krv će se upiti u tlo, ptice će vratiti i kuće će oživjeti ali ako na kojem od ratišta netko naiđe na tu svinju demona koja se hrani ljudima i koja nam je priječila da uz počasti i pod zastavom pokopamo svoje mrtve, raznesimo je da ništa ne ostane od zla koje dolazi iz beskraja i gasi sam plamen ljudskosti.”
Kako su se vukle ratne godine neki od nas koji smo te noći sjedili oko vatre poginuli su u ratu, a i onaj koji je to pričao, i ja sam na tu priču skoro zaboravio sve dok u same zadnje ratne dane kada se hrvatski barjak već uzdizao na kninsku tvrđavu nisam naletio na to isto čudovišno biće kako se točno u sumrak spušta na šumsku cestu.

Svinja trči ispred tenka
Veselo uzmiče gusjenicama.
Zamalo! Na čas posrnula
Izvlači se iz gliba poput feniksa —
Stigni je! Brže! Vičem u
Otvor na kupoli.
Jer svinja
Iako naizgled nezgrapna životinja
nije neiskusan trkač
I zavlači nas ulijevo i desno
Da stvori priliku i izbije van
Iz utonulog korita ceste
Na polja, u kukuruze,
Na svoj teren.

Držeći se za cijev topa
Saginjem se preko oklopa —
Tako smo blizu! Gusjenica je
Skoro dodiruje …
Ovo je moćna mašina:
Gusjenica sama teži u tonama.
Ali svinja ne gubi dah za
Stvarno —
Poigrava se s nama
I lukavim kovitom
Izbija van dohvata.

Luda od zavisti
Svinja je jedini anđeo mraka
Koji nema krila.
Pluća joj dišu nostalgijom
Za svodovima pakla
Sačinjenim od čistog kisika.
Ovo je njezino vrijeme — vrijeme gozbe
Svečano vrijeme vrijeme slave
Kuće čuvara su prazne
Zviježđa su uzdrmana
Vode su potrovane
Tijela mrtvih napuštena od duša.

Kako si lijepa! Svinjo.
Dopusti da ti pružim znak moje
Najdublje ljubavi:
teško je nišaniti stojeći na tenku
Ali imam je na križu bacača.
Njezino prazno oko osvrće se prema meni
Kao šuplja zraka sa dna mrtvog mora
Bolesno sunce ponoći
Emitira
Hladnoću
Ravno u moje srce.

Svinja koja se hrani ljudima
Jedini je pravi gospodar rata.
Trava kojom se šulja ima
Moć jezika i svi jezici govore

o gladi
koja se ne može zatomiti —
o taštini i o ponosu; o pohlepi
požudi
zavisti
proždrljivosti
bijesu
lijenosti
o strpljivosti, ni nebeskoj
ni zemaljskoj —

(Ne dodirujući tijela
U kojima se krv još nije
Osušila, svinja čeka
I vraća se
Kada vene mrtvih postanu
Koridori sumpornih
Oblaka)
Spustio sam bacač —
Uplašio se u zadnji čas —
Pomislio sam: može biti kobno
U ovim opasnim vremenima
Raznijeti biće
Natprirodnih moći.
Katkad se budim noću
Pun kajanja.
Uništenje te svinje
Moglo me učiniti herojem,
Poput Prometeja.