Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

ANTARTIKA, TISUĆU GODINA POSLIJE

 

Po enciklopediji Britannica, Antartika je posljednji otkriven od sedam kontinenata, pritajen preprekama mnogobrojnih magli, oluji i zamrznutog mora, ljudskom oku postaje poznat tek negdje potkraj devetnaestog stoljeća iako postoje indicije da je posjećivan i davno prije… time što je posljednji otkriven kontinent, Antartika se može doživjeti i kao posljednja nada.

 

TOKIO, TOKIO

Chizuo Matsumoto je prvi put ugledao milošću obasjano lice svoje majke jednog dana bez oblaka.
Chizuo Matsumoto je prvi put otvorio svoje djetinje oči na
Radost svojih poštenih roditelja jednog od dana 1955 godine,
Ne sluteći kakvu mu sudbinu sprema sudbina.

Chizuo Matsumoto se rodio jednog sunčanog dana 1955. godine
Kao četvrti sin siromašnog pletioca slamnatih rogožina
Nesvjestan
Da je upravo on pozvan da predvodi — jer kako je živio
Punih devet mjeseci u utrobi svoje majke, Chizuo Matsumoto

Nije imao pojma da on nije svemir, da postoji još nešto izvan
Ovalnog prostora u kojem je plutao omotan vodenim mrakom:
U tih je devet mjeseci Chizuo Matsumoto
sanjao mnoge snove.
Prepoznao ih je kao vizije ali sve ih je zaboravio
Uslijed šoka koji je doživio kada se zastor rasparao
i pred njim
Otvorilo se do tada mu skriveno prostranstvo svjetla i zraka.
Rodio se slijep na jedno oko i djelomično slijep na drugo
Poslan je u internat za slijepe, gdje je rastao u samoći
I koristeći prednost da na jedno oko ipak nešto vidi
Izrabljivao, tukao i ponižavao ostalu djecu.

(I razmišljao je i razmišljao dječak
Chizuo Matsumoto kako s lanca otpustiti
krvoločne pse svog crnog srca.)

A kada je konačno pozvan pobjegao je iz škole i otputovao
Na vrhove Himalaja gdje okupan pročišćenim snjegovima
Doživljava prosvjetljenje i u spektakularnom sudaru sa silom
Nešto što je sebi ocrtao kao moć Apsolutnu —
Prima na sebe odgovornost, goruću baklju znanja, sposobnost
Čitanja misli drugih, moć otkrivanja njihove
Skrivene prošlosti i čudesnog umijeća levitacije.

 

CAPE KENNEDY

Astronaut Buzz Aldrin, čitajući po četvrti put
Fantoma iz opere
Ima neugodan osjećaj da su događaji u knjizi izmišljeni.
Isti takav osjećaj, potpuno isti, imao je nekoliko mjeseci prije
kada je čitao Misterij žute sobe Gastona Lerouxa.
Primijetio je s iznenađenjem da se kod obje knjige radi
o istom autoru.

Kasno je ljeto i vrata koja vode na terasu širom su otvorena.
Staklima plove slike s televizora
— Mjesec
Kralj divljih savana,
Ulazi i zove ga — poznaje ga po imenu.

Buzz uzima daljinski upravljač i stišava zvuk.
Dok izlazi na terasu vjetar podiže zastor koji mu zapinje
za ruku:
Dolje,
neosvijetljenom uličicom prolazi djevojčica u
pamučnoj haljini
I dovikuje mu,
“Hej, Buzz, svemirski kauboju!”
Njezin glas odjekuje bistrinom. Buzz
Udiše noćni zrak prožet zvijezdama.

 

JEDANAEST TISUĆA METARA IZNAD
VELIKIH RAVNICA

Miss Love u avionu sjedi do prozora da bi mogla gledati
Oblake, bijele oblake, guste i meke poput šećerne vate
Pjenaste oblake po kojima se možda može hodati
Samo u majici bez rukava. U kasno poslijepodne
(U vrijeme kada se njena kosa boji zlatom)
Sunce zna biti jako, ovdje gore
U visinama.
Pored nje sjedi neki čovjek
Sumnjičav prema njenim rukama
Punim ogrebotina i modrica.

Miss Love u avionu sjedi stisnutih koljena
U krilu joj makrobiotička večera, pod nogama
Stvari, stvari koje je kupila. Na leđima nosi ruksak
U obliku medvjedića u kojem čuva vjenčanicu
I urnu s pepelom svog muža poznatog pjevača
kojemu je zaboravila ime.

Već dugo on stanuje tako u ruksaku u obliku medvjedića
Jednu šaku njegova pepela Miss je zakopala
Pod vrbom u dvorištu, druge dvije je pomiješala s ilovačom
Napravila je tanjuriće, jedan je dio otpuhnut
Nažalost:

Završio je u ventilacijskom sistemu.
Ostatak Miss nosi uvijek uz sebe na putovanja
Blizu srca, poput talismana.

 

TOKIO, TOKIO

Usamljeni dječak postaje guru, da
Sada se Chizuo Matsumoto zove Shoko Asahara
donosi nam poslanice koje najavljuju skori kraj svijeta.

Kazni nas, Shoko Asahara
Šapuću glasovi, skriveni glasovi vjernika.
Sljedbenici:
Vi znate, da se ne smijete ogriješiti.
Na kraju ćete samo vi biti spašeni.
U podnožju planine Fuji, Shoko Asahara leži na svojoj ženi
Izbija joj dah iz pluća; dok je pritišće sila viša od 200 kila
Ona se bori za zrak.
Usta joj se pune njegovom masnom kosom,
Crveni, žuti i plavi papirnati lampioni
Shoko Asahara je otac već šestoro djece.

Ali što je to?
Njegova stara majka leži u prašini u dvorištu pod drvetom
Trešnje bijelih prozirnih cvjetova koji njegovim
oštećenim očima
Izgledaju poput razigranih leptira.
Pokušava ustati, ali ne može
Nekako je izobličena i presavijena kao da je otrovana
Puzi, puzi
Ostavljajući pjenasti trag za sobom.

Nema sumnje
Dosta joj je paklenskih muka, želi se baciti u bunar
U ponor dva puta po trideset metara
Dubok i crn.

Samom trenutku pada Shoko Asahara nije svjedok
Pažnju mu odvlači glas koji dolazi iz kuhinje
Iz majčinog crno-bijelog televizora:
s tiskovne konferencije astronauta buzza aldrina koji stiže sutra u izrael kako bi još jednom pokušao pronaći biblijsku noinu arku koja se po njegovim tvrdnjama nalazi na mount-araratu precizne lokacije poznate samo njemu

Zdravom polovicom oka Shoko Asahara vidi ljude
Kao tamne sjene koje podrhtavaju gore dolje po ekranu
Nestaju u smetnjama dok stoje na nekom golom golom brdu.
Lica im ne razaznaje, iako mu se čini da jedna sjena
U pozadini iza astronauta ne ide u gomilu s ostalima
Svijetli samostojna, prožeta
nekim unutarnjim osvjetljenjem.

U dvorištu stare kuće s bambusovim krovom
Shoko Asahara se težak prigiba nad bunar i kroz
duboku jeku
Šapuće majci za koju zna da je negdje dolje, na dnu:
“Reći ću ti nešto sasvim drugačije od onog što govore drugi:
Dolazi sudnji dan.”

 

CAPE KENNEDY

Na televiziji se prikazuju dokumentarne snimke o Lenjinu
(Ili o Staljinu, Buzz nije siguran
O kome je riječ, uvijek je miješao tu dvojicu.)

Vlak
Zapečaćenih čeličnih
Vagona tutnji prema Sankt Peterburgu
(To se više ne može izmijeniti.)
Fotografija carevih kćeri snimljena u njihovom domu
Prije nego što su strijeljane u Ekatarinburgu.
Najstarija djevojka stoji, a ostale sjede okupljene oko stola
Na kojem je vaza s cvijećem:
Vidi se da su čvrsto vezane jedna uz drugu, kako sestre
i trebaju biti —
Obučene su u haljine koje predstavljaju
Sklad.

Lijepe su i skromne, djeca znatiželjnih očiju
Koja čitaju knjigu: što ona znaju? nestaju
U masi od nekoliko stotina tisuća ljudi:
Lenjin (ili Staljin) u gomili
Drži govor na stepenicama pred Zimskom palačom.
Na televizoru nema zvuka pa Buzz ne čuje što se govori,
Ti ljudi na trgu izgledaju mu prestrašeno
Kao da stoje na rubu ponora.

Čudno, misli Buzz
Svi ti ljudi tako puni života, sada su odavno umrli.
Ta misao ga rastužuje, i on toči u čašu preko mjere
Što inače nikada ne čini.

Iznenada, primjećuje da nešto na ekranu nije u redu.
Jedan se lik oštro izdvaja u mnoštvu, strši
Među radnicima, vojnicima i mornarima,
Kao da je slučajni prolaznik, taj čovjek
Kao da ne pridaje pažnju Lenjinu (ili Staljinu)
Nehajan, puši cigaretu.
Kosa mu je kratka, sasvim sijeda, iako je mlad.
Crte lica su mu asketske, tom nepoznatom.
Učvršćene.

 

JEDANAEST TISUĆA METARA IZNAD VELIKIH RAVNICA

Miss Love sjedi u avionu do prozora
Za nju noćas nema sna — u nosu joj gori radost
Halucinogena, više ne osjeća zujanje mlaznih motora i strah
Od letenja. Donijeli su deke za noć i ugasili svjetla
Nestao je umirujući zvuk kolica s pićem.
Miss otvara jednu od svojih boca
I kombinira s tabletama
Šteta
Da trgovački putnik koji sjedi pored nje nije dosadan i suviše
Nalik žabi, smotala bi mu se u krilu, da joj prođe vrijeme. Ovako ostaju samo slušalice i šareni ekran televizora:
shoko asahara, uhapšen zbog puštanja nervnog plina
sarina u tokijsku podzemnu željeznicu

autor knjige “tajne razvijanja natprirodnih moći” i guru
kulta “aum — vrhovna istina”

tereti se za mnogobrojna ubojstva; za trovanja, osakaćivanja i
osljepljivanja
za tvorničku proizvodnju bioloških otrova, sarina i
hidrogen-cijanida
za pokušaj izrade nuklearne bombe i
eksperimentiranje laserom; za okrutnost i mučenje svojih sljedbenika od kojih su mnogi izgubili živote ili razum
podvrgnuti elektro-šokovima i neizdrživom pritisku neprekidne
zaglušujuće buke ili dugim zatočenjem u samicama i
davljenjem u ledenoj vodi

sumnja se čak i da je shoko asahara
prodavajući lijek “svemoćna medicina” (u stvari kore mandarine u alkoholnoj otopini) i “čudesni izvor”
(preparat od devet litara prljave vode u kojoj se guru kupao)
prevario državu utajom poreza

Kako je veličanstveno ružan, misli Love
Podbuhao i obrastao sve ljudske dimenzije
Očnih kapaka natečenih i teških poput
Štitova Teutonskih vitezova.

Slika se mijenja, postaje blijedo plavičasta
Sada je 20. ožujak 1995. Vrisak u tokijskoj
Podzemnoj željeznici, ljudi u panici gube razum
Nervni plin im se šulja kroz kosti, ubojit.
Jedna žena se probija prema površini, trči uz stepenice
Prema izlazu, od zida do zida
Luta:

Otrov je spržio njene kontaktne leće
Zavario ih u bjeloočnice
Instinktivno, uspinje se prema svjetlu
Pretrčana od onih koji još uvijek vide.
Na vrhu stepenica pojavljuju se spasioci
U bijelim skafanderima, omotani cijevima
Stoje neodlučni.
Jedan čovjek samo, nema masku
Ni zaštitno odijelo, ništa. Pojavljuje se od nikuda
Slučajni prolaznik?
Silazi stepenicama, prima ženu u naručje i iznosi je van.

Miss Love promatra ekran u čudu dugo nakon što se slika gasi:
Sigurna je da je vidjela suze na licu tog nepoznatog.
Kakvo čudno čudno lice, tvrdih izmučenih crta
Možda ima tristo a možda trideset godina
— izgleda postojan
Kao da nije s ovog svijeta.

 

EPILOG: INDIJSKI OCEAN 40° I 120°

Kapetan Nemo stoji na komandnom mostu Nautilusa
Dolje na dnu mora. Do njega stoji prvi časnik, priča
Svom kapetanu o životu kakvim ga je našao na površini.
Govore tiho, misleći o riječima koje izgovaraju.
Poručnici koji čekaju pred vratima vide kako se
Kapetan Nemo naglo odvaja od ograde
Hoda
U krug pogleda uprtog u mir vodenog grada pod sobom
Dugo šuti prije nego će postaviti svom prijatelju posljednje pitanje:
Antarktika?
Izgleda da je i tamo nada
Izgubljena.
Nemo odlazi iz dvorane slomljen tugom.
Kroz gustoću planktona sustiže ga mliječna svjetlost
Površine mora, lomi se u ovalnom staklu i prebija preko
Zlatnih gumbi njegove odore.

 

ANTARKTIKA

Rupa razbijena u ledu
Prije tisuću godina, možda više
Grobnica kvarcnim kamenom okovana, sa
Sedamdeset i šest slojeva
Vječnog snijega prekrivena. Grob
Ukopan duboko
U dubine Antarktike, nigdje traga čovjeka
Tisućama i tisućama milja uokolo.

Antarktika, tvoje ravni suncem
Odsječene, planine od smrznutog oceana
Sagrađene, tisuću godina je prošlo
Otkako su visinskim hodnicima
Divlji polarni psi prevukli mrtvo tijelo omotano
Pokrivkom istkanom rukama zaljubljene žene
Na sanjkama izrađenim
Od najbržeg i najžilavijeg drva.

Tisuću godina
Otkako je dah divljeg čopora
Mutio prozirnu ploču
Ledenjaka

Otkako je huk jurećih sanjki koje pritišću svoj put
Kroz svjetlost, kroz bjelinu
Remetio upornu tišinu
Antarktike.
Grob potonuo u vremenu
Ne može se naći ni helikopterima i avionima
Ni putem vojnih satelita.
Tijelo u pokrovci je tijelo ratnika, nema sumnje

Toliko je ubojitog željeza
Ukopano s njim.
Narav pustolovna, mornarska
Vidi se po kostima — pretvorile su se u sol.

Ljubav mu je bila čvrsta — kvarcni kamen
Njegova kovčega pulsira i sada, nakon tisuću godina
Na mjestima prolomljen linijama blistavim
Poput krvi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.