Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

DVADESET I SEDMI DAN

 

Mari, dvadeset i sedmi dan od tvojeg rođenja

 

Svjetlost i sjena: razdvajaju se …
A do prije 27 dana, bili su jedno!
Tvoje crne kose oči sada traže rubove.

Rođena u ovaj svijet s ničim
Od opreme — toliko si mala da ne poznaješ
Ni svoje ime — želiš nas osvojiti tim
Osmijehom novostvorenog neba.

Kakav je to osmijeh! Sve pčele Alpa
I sve šumske vatre Mongolije
I svih 350 crkvenih tornjeva Salvadora i
Svi planktoni Atlantika nalaze utočište
U nebu tvog osmijeha iskovanog na tajnom
Mjestu koje je poznato samo pojedinim,
Levitirajućim svecima.

Gledaš uokolo i svemu se čudiš, ali
Moram ti reći da u tvojim crnim očima
Starim deset tisuća godina još uvijek
Mogu vidjeti odraz onog tihog jezera
Čija dubina se ne može izmjeriti.

Meni je to tiho jezero nepoznato sjećanje
Znanstvenici ga zovu crnom rupom prostora
Neki ga jednostavno zovu vrećom ugljena
A religiozni ljudi — oni to jezero zovu Duh.

Na tom su tihom jezeru tvoje crne oči
Još do nedavno bile dva indijanska kanua
Koja bezbrižno veslaju beskrajem svemira.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.