Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

GRIMIZ I KLINČIĆI

 

Ni glasa. Ni povika. Ni jednog zvuka. Voda teče. Šuma je blizu, presijava se u vrućini. Prazno nebo, kružić na vodi, potresanje krošnje, podrhtavanje lista — sve je enigma.
Blaise Cendrars

 

Cimet u zraku.
Drake le Corsaire, pirate & buccaneer on ih je vidio
U TIHIM NOĆIMA s palube broda nezamislive udaljenosti
Sir William Drake zaljubio se u kraljicu Elizabetu <— LJUBAV
Kao najviše ljudsko stanje ushit kojim je porazio španjolsku armadu i opustošio obalu Perua sve do skrivenih prolaza Pacifika —>
Znao je gdje leži Australija, ali nikome nije htio reći — ZLATO
Umjesto prstena donio je svojoj kraljici tri potpalublja —>
Plemenitih kovina, egzotičnih ljudi i dragog kamenja <— ZAČINI

— CIMET: začin kojeg ima u Sri Lanki miris za koji se vjerovalo da vodi do El Dorada i tragom kojeg je Arthur Clark sagradio astrolab na vrhu planine kako bi proučio misterije svijeta. CURRY: začin iz Indijskih carstava koji sobom vuče opori vjetar beskrajnih indijskih crvenoprašnih staza i u snu šapat leproznih ljudi.
PIMENT DE CAYENNE: začin dolazi iz Gvajane gdje žive krokodili u zraku teškom poput meda močvare pa kažnjeničke kolonije i onda rojevi mosquita …
CHILI: začin koji budi sjećanja na indijanskog biskupa Ruiza iz Chiapasa na teologiju oslobođenja i južnoameričkog nadbiskupa Romera pogubljenog od Let-lampe Boba na oltaru svoje katedrale jednog obično sparnog prijepodneva.

(ali samo začini još uvijek žive nepromjenjeni na kuhinjskim policama, rute cimeta, zvučni zapisi pjeva tisuća ptica snimljeni na putevima Francisca Orellane, Orinoco teče svojim zvukom oplemenjenim Shell Oilom, grimiz i klinčići, plaza Naranhas, gusari obale papra itd.)

 

NE ŠALJITE MI NARANČE = MEKSIČKA ZRCALA

Rascvjetana smrt spustila se na zemlju,
pigmentirana u postojbini boje crvene,
i već nam se ovdje približava …
iz spjeva Axayácatl

KONAČNO NAKON TOLIKO GODINA HERNAN CORTES IZJAVLJUJE:
Ja nisam krenuo u ove djevičanske zemlje
u potrazi za zlatom srebrom i dragim kamenjem
ni kako bih rušio statue ili mučio urođenike
niti tražeći tamnoputu ženu koja se privila
uz moje tijelo
(krvožednost — došla mi je odavno prije)
Ovdje sam došao — zaklinjem se u ime Božje i ime kraljičino
zato što jedne noći monstruozna ptica slatkog glasa
strašću uprizorena potresla me šapnula u moje uho
o dalekoj čudesnoj zemlji
gdje kraljevi bjehu pjesnici i ratnici
koji zapovijedahu elegantnih manira i na glasu
kao vrsni ljubavnici
muškarci su nudili svoj ratnički ponos
a žene su razgolitile svoje glatke grudi da bi se svidjele
bogovima
plesali su svi čestitajući vodi na plodnosti zemlje
kao da i to nije bilo dovoljno glas mi je govorio
i o razigranim bedrima
ovog kontinenta
nježnim opasanim plavo-zelenim morem
Isto sam došao
radi toga što me je red izluđivao razum napretka
incestuozna vlada
uvijek isti ljudi vojnici navigatori i suci
inkvizitori na ulicama cijeli dan
a iznad svega došao sam
zato što i bez da je to znalo moje siromašno srce
rebrima zatvoreno osluškivalo je
udarce bubnjeva
tužan zvuk drvenih bubnjeva u prizivu
simfoniju za školjku i rog neželjenih strahota
kao razgolićeni teklić koji umire bez ikakve poruke

po Gasparu Aguilera Diazu
prepjev sa španjolskog T. B.

 

NE ŠALJITE MI NARANČE

(pergamena nađena u arhivi samostana San Geronimo prilikom restauracije — u komadićima, tinta izblijedila do neraspoznatljivosti, teško povezati i ustvrditi točan datum ali očito ispisano rukom jednog od Cortesovih kapetana vjerojatno namijenjeno jednoj od pokrštenih nasljednica istrebljenog indijanskog plemstva kojima su ostale simbolične ovlasti u meksičkom imperiju … op.a.)

Inés!!!
407. je dan otkako sam zatočen u četiri zida ovog kružnog inkvizicijskog tornja, ovo je devedeset prvo pismo koje vam šaljem — od Vas sam primio, moja draga djevojko, ravno sedamdeset pisama i pedeset i četiri paketa i mislim da će proći još barem šest mjeseci sudeći po sporosti kojom moj brat obavlja stvari na dvoru

ipak, puštanje na slobodu čini mi se izglednijim nego ikada, otkako je biskup dao svoj pristanak da me zastupa — kako je sve bilo crno nema tome ni tjedan dana, oprostite, koristim priliku da Vam se ispričam za moje zadnje pismo kojim sam Vas zasigurno ražalostio i kojim sam otkrio svoje slabosti i malodušnost i koje mi nimalo ne služi na čast
Inés, uvijek zaboravljam da smo se poznavali samo tjedan dana prije nego sam zatvoren.
Čini mi se da Vas poznajem bolje nego ikoga na svijetu.

Ne šaljite mi više naranče, ne jedu mi se.

Jorge, onaj naopaki čuvar koji je isto i inkvizicijski krvnik i o kojem sam vam pisao, od događaja u dvorištu ne sklapa oka na smjeni, uvjeren je da ću ga zaskočiti na spavanju. Dobrodošla mi je njegova uvrijeđenost, više me ne salijeće glupim pitanjima. Cijeli dan hoda gore-dolje po hodniku ispred sobe koja služi kao moja samica, tu i tamo proviruje kroz otvor i motri u tišini.

Sada mi je jasno da je teško umno zaostao — ono što sam uzimao za prostodušnost, ustvari je nakaznost duše.

Nakaznost duše. Ne znam jesam li Vam pisao kako me jednom iznenadio. Probudio sam se i našao da

Postojanje oceana nevjerojatno mi je. I prostranstva Novog svijeta, i moj prijašnji život, dona Inés. Predugo sam u ovom kamenom bunaru da bih vjerovao. Kako se čovjek brzo prilagodi okruženju, pa čak i ovoj smrdljivoj rupi. Svjetlost mi sada smeta, ja sam šišmiš, živim u samom sebi, a i za Vas — žene su otrov, ali i protuotrov — bez Vas, Inés, ne bih ovdje izdržao.
Zašto me čekate?

Mislim da tome mogu zahvaliti što smo se poznavali samo sedam dana. Vatra je nova. Vatra je nova, i stalno mislim na Vas i osjećam se u Vama dok ovo pišem.

Da završim o Jorgeu.
Tog jutra sam se probudio i našao ga kako bulji unutra kroz rešetke. Rekao je: “Don Francisco, gledao sam vas cijelu noć kako spavate i vidio sam duhove mrtvih kako iskre oko vas preobličeni u krijesnice, prevrću vam kosu i zapliću bradu a vi spavate mirni kao dijete, kao baklja na mrtvačkom brodu, don Francisco, s toliko duša na savjesti.”

I tako je dalje blebetao cijelo jutro, dok se nije toliko uzrujao da se zapjenjen srušio na tlo hvatajući se za rešetke sve dok naglo nije udario glavom o kamen i utihnuo za taj dan.

Da ne zaboravim, što se tiče Vaše majke, sasvim je razumijem. Ali, isto tako, vjerujem da ćete izdržati. Vi znate da moj posjed ni u kojem slučaju neće doći u pitanje. U tome se mogu u potpunosti pouzdati u brata, koji je
Još uvijek je moguće, moja mila Inés, da se više nikada nećemo vidjeti, da ću biti osuđen na
s
m
r
t.

Što se tiče Hernandeza, sve sam Vam rekao u prošlom pismu i tu nemam ništa dodati. Što se tiče onoga što ste me pitali o Hernanu Cortesu, pokušat ću da vidite mojim očima (iako već pomalo oštećenim od zatočenja) onako kako sam ga ja vidio, posljednji put uoči mog odlaska iz Indija. Mnogi su me pitali o Cortesu, znajući da smo prijatelji bili još u djetinjstvu, no nikome nisam odgovorio. Naravno, Vi ste nešto sasvim drugo. Žalim što Vas sve ovo vrijeme nisam uspio uzdrmati u uvjerenju da je njegova krivica što sam tužen kralju za stradanje onog nesretnog redovnika. U redu.
Bez obzira na sve ne gledam na Cortesa kao na izdajicu. Pitate me, zbunjeni proturječnostima, kakav je on bio čovjek u stvari. Ponavljam, pokušat ću Vam svojim očima prikazati onaj trenutak kada smo se on i ja zauvijek razišli.
Za Vas i zbog Vas, dońa Inés, na trenutak prestajem misliti o Vašoj ljepoti i prebacujem se u mislima na visoravni Nove Španjolske:
Kada je sišao s konja vidjelo se da je on zapravo omanji čovjek, obično opak.

Ali u početku, došao je samo zvuk — udarci kopita u trku.
Zvuk razbijen u pustoši, nenadani proboj kroz oklop noći, sobom je nosio prve zrake svjetla u vojnički logor izgubljen u ravnici. Kao more — pomislio sam — u polumraku ova visoravan izgleda kao more.
Magla je zatvorila izlaze ali nije mogla zatomiti nelagodu beskrajnog prostora svuda oko nas, nelagodu koja me držala još od dana kada sam prvi puta ugledao obale Nove Španjolske

21. travnja 1519. poslijepodne … ili ujutro? Dan sparan i nepomičan, ušće slijepe rijeke, obala.

Nitko se nije micao u logoru iako su svi bili svjesni naprasno prekinute tišine. Noćna tišina je na ovim visoravnima utapajuća, bolni pritisak, poput onog s dna oceana. Nije se moglo odrediti s koje strane dolaze ni koliko ih je. Čula su mi otupjela nakon što sam cijelu noć prosjedio kod vatre zaokupljen crnim mislima koje mi nisu dale zaspati tako da nisam reagirao dok se zvuk konja u trku pojačavao i postajao neminovan.
Sve dok iz žute fosforne magle nisu izronile blijede sjene jahača lebdeći na horizontu.

Moji vojnici skočili su na noge, stražar je viknuo jer odmah je prepoznao tanku isposničku figuru na čelu desetorice.
Bijelu široku košulju — jedro ukletog broda, dugu vještičju kosu smotanu vjetrom, način kojim jaše, kao da silom otima svaku sekundu svog postojanja.
Jahao je sam, sto metara ispred ostalih.
Ugledao sam ga već među šatorima — nestao je za trenutak iza gomile sanduka i kola i ne zaustavljajući se kod vojnika koji su se okupili da mu odaju počast izbio ravno na visoravan — tražio je mene. Njegov se konj propeo u mjestu kada je naletio na vatru pored koje sam sjedio.

Razbacana kosa sjaja koji nije s ovog svijeta, kosa demona, i tamno žuta i malo narančasta. Lice kameno sivo, tvrde oči usidrene u zatvorenom,
željeznom nebu.

Za pojasom jednostavni bodež — znak jednostavne okrutnosti.

“Kapetane,” pozdravio me klimnuvši lagano s osmijehom prijateljstva.

Cortes i ja, u zoru meksičkog dana.

Sjedimo pored vatre (jutra su hladna) ja mu govorim da odlazim. “Vraćam se, Hernan,” rekao sam, “idem na Hispaniolu pa nazad za Španjolsku, makar i jednim od brodova koje smo spalili.”
On pije vodu iz metalnog lončića i šuti. Čizmom premeće ugarke vatre koja se gasi.

(Osmijeh, ili blijesak metala, oklopljenog prsluka kovina?)

“Ostaju ti drugi kapetani,” govorim, “dok ima zlata, a zlata ima i previše. Stvar je u tome da smo otišli predaleko. Predaleko od Estremadure. Istina je, ubio sam don Miguela, tog svećenika crnog srca, moj ga je mač skoro raspolovio, nisam mogao više trpjeti mržnju kojom je trovao moje vojnike (iako mislim da sam ga ubio više zbog njegovog kreštavog glasa) opominjem te, ubit ću i tebe pokušaš li me zaustaviti — don Miguel (koji kako sam kasnije saznao nije bio ni zaređen) nahuškao je moje vojnike protiv mene — vraćao sam se iz ophodnje teritorija u selo u kojem sam dan prije obećao sigurnost i mir, sve da bi našao indijansko stanovništvo masakrirano od don Miguelovih bijesnih pasa, krv, krv svuda uokolo od zemlje do stropa njihovog hrama.
Rekao je da je to pravično po bogu kojeg štujemo, po čemu sam odmah shvatio da je don Miguel potpisao sotoni, nebo mi se zamračilo, jer to sigurno nije od boga ljubavi kojeg smo u domovini štovali i trebamo štovati i dalje.
Kakvu budućnost mi ostavljamo? Ova zemlja viče osvetu, teška od krvi naših žrtava.”

“Sjećaš li se kada smo ležeći skriveni u šumi slušali vriskove naših ljudi koje su urođenici mučili u jednoj od naših prvih noći na kopnu, srca su nam lupala toliko da sam mislio da će nas to odati. Nadbrojeni stostruko ipak smo bili spremni na bitku neizvjesnog ishoda, čuvajući leđa jedan drugom kao nekada u Estremaduri, sjećaš se, u hodnicima. A sada se sve okrenulo, postali smo mučitelji i zvijeri.”
Za njega nema spasa, on je bog Meksika, preko njegova groba neće nikada rasti trava.

Cortes pije vodu iz metalnog lončića i šuti.

u hodnicima, sjena dvojice dječaka, s kamenjem u ruci hodamo prema izlazu i svjetlu prema golubovima napučenom trgu u Estremaduri

Ali ponavljam, kada bi sišao s konja, vidjelo se da je to zapravo omanji čovjek, obično opak, a to sam uvijek bio spreman zaboraviti.
Pisaljka me iznevjeruje, dońa Inés, rub papira je masan.
Inés!!! to je božji pečat našli smo se slučajno i postali smo ljubavnici a nismo izmijenili više od deset rečenica uživali smo jedno u drugom bez namjere da se upoznamo drugačije nego tijelom a sada kako je ispalo već smo više od godinu dana združeni duhom vezani prijateljstvom čvršćim od ovih zidova kojima sam zatočen.

Izjavljujem Vam vječnu ljubav, dońa Inés, iako ćete možda izabrati da mi ne vjerujete na riječ, s obzirom da sam i ja, ništa manje od drugih ozloglašenih pustolova iz Indija, prije svega i nažalost, tlačitelj i uništitelj indijanskog naroda.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.