Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

JARDIM BOTANICO

 

Kakav to bljesak u listovima, sjenastim listovima, poput suza kada netko tuguje; blista, blista u lišću? Je li to rosa ili su to suze, rosa ili suze, viseći tu godinama i godinama poput rose teške suzama?
To je onda kada rosa počinje padati, otpuštati se i padati. Možda to zapravo nisu suze, gledajte, gledajte kako polako padaju. Čujte ih padati na tlo, čujte, svud uokolo.

Taj nije zvuk suza, taj što tuče zemljom. Gledajte kako leži poput sjemenki, crnih sjemenki. Gledajte kako se prima korijena poput morskih algi, brže, brže od algi. Sve to blistavo sjemenje hvata se korijena, zatajnog korijenja, i kakav će čudan cvijet ili voće izrasti iz tog zatajnog korijenja? Cvijet ili voće?
To je lice. Da, lice. U toj sumorno tamnoj pozadini svaka sjemenka izrasta u lice. Poput jedne vojske u snovima lica se čine, tamnija, tamnija, poput sna.
Previše su stvarna da bi bila san.

po Pjesmi Listova Elizabeth Bishop

 

Iz Jardim Botanica mogu sagledati cijeli svijet
iako mu je nadmorska visina 0
taj botanički vrt velik je poput zemlje.
Dao ga je sagraditi car Brazila Dom Pedro II
Ima više od 5 tisuća vrsti drveća i nemjerljivu vegetaciju
palete svih boja —
Dugački perivoj presijeca vrt sve do paviljona za glazbu
U središtu u centru svega starodrevna je zgrada sa studijima
visokih prozora koja služi studentima Likovne akademije
Postoji i jedna velika regija posvećena samo Amazoni
nepregledni puteljci i sjecišta, lijane, mostovi, kameni prolazi
mali vodopad —

Tamo sam preletjevši lijanom preko jedne bare
doživio inicijaciju —
bilo mi je osam godina ali osjećao sam se kao von Humboldt
prirodoslovac botaničar pustolov jedini koji u sudaru s plemenom
amazonki nije ostao bez glave naprotiv bio je primljen
s počastima.

Kaučukovo drvo i jedna rijetka vrsta gorostasnih vitkih stabala
blistave kore crne glatke poput filmske trake —————>
(Ulovio sam jednom dva Nijemca kako suludo urezuju potpise na tu osjetljivu koru plemenitu poput prijestolja indijanske princeze)
Vlakna pod korom su zlatno-živa a mislili su da ih nitko ne gleda.

ALI LISTOVI, oni žive.
Večeras u paviljonu nitko ne svira
i uopće nema satova
— ali ovdje samo, mogu se koncentrirati
kako bih oživio neki trenutak u vremenu.
(bilo bi sve samotnije da stakla paviljona studentskih ateljea nisu blistavo osvijetljena plamenim tracima obrubljena)

Listovi su ovdje mjesečev trag a zgusnuti drvoredi ocean.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.