Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

KRIŽAR

 

I onda sam vidio križara utihlog pod pustinjskim zvijezdama: njegovo lice jasno se moglo razabrati, iluminirano bistrim odsjajem njegova mača. Zamalo sam ga zamijenio za maurskog ratnika, omotanog u taj beduinski ogrtač. Njegovo izmučeno lice, otvorenim suncem potamnjeno i zrnato od pješčanih oluja; ne više mlado.

Nije se trudio obnoviti davno ugaslu vatru, samo je sjedio tu, potpuno sam u pustari koja ga je prihvatila bez neprijateljstva. Noć ga je skoro učinila nevidljivim ali znao sam da je to on, iako ga nikada prije nisam vidio. Običavao sam u prošlosti osjećati njegovu prisutnost, katkad i njegovu bol, ali tada sam prvi put ugledao njegovo lice.

Zagonetka njegovih misli. Porijeklo njegovih tuga. Bio sam dirnut dotaknut zaspalim vatrama njegova srca. Vidio sam iznenada jedan život ispisan u ornamentima tog lica, u eliptičnom ožiljku od sablje preko lijeve strane, u bezdanu njegovih očiju; očiju koje su bile još uvijek blage nakon toliko godina patnje, bijesa i straha.

Čudni pupoljci izrasli iz krvlju natopljenog napuštenog tla.

U vjetru koji je jurišao kroz dine locirao sam tragove njegova glasa kako govori da su ga taština i ponos njegove mladosti naveli da postane vitez križa, i da je vidio previše svojih prijatelja raskomadanih i poniženih nasilnom smrću da bi vjerovao u slavu tog mučeništva,
i da vjeruje u ljubav božju, ali da mu nije stalo do vječnog života,
ne više …

Ali zašto si pustio sebi ostarjeti osijedjeti umrijeti odsutan od svijeta u ovoj stranoj zemlji, križaru — u toj beznadnoj misiji?

Samo zato da bi postao odmetnik, žig hereze na njegovoj glavi, odgovorio je vjetar — u bitke s Maurima utrošio je svoj život jedini a onda stao srušiti sve mostove nasuprot onima čije je oružje bio, barunima pustinjacima lažnim prorocima, dobrim pastirima te djece vojnika čije su duše spasili a tijela rastavili, pravdoljubivim čuvarima rajskih vrata koji, nikada u stanju mirovanja — uvijek odašiljući plamen mržnje, propovijedali su svog boga zavisti, osvete i kazne. Htjeli su da se pokaje, razotkrivajući sotonu u njegovom osmijehu, ali sa distance, u strahu od hirovitosti njegovog mača.

Na ovom stupu gorjet ćemo zajedno, blago im je rekao, poznajem vas. Imam žaljenja, priznajem; sve te besane noći navigacije kroz užase dana. Gorčine nad neispunjenim zavjetima iskrivljuju mi viziju.

Živio sam uz smrt žudeći za čudom; ne od one vrste koju ste vi obećavali. Žudio sam za čudom ljubavi žene i rođenja djeteta, za životom bez nametanja straha drugome, puštajući vrijeme da prolazi u kreativnosti, sve ono čime sam zakinut …

Prožet samoćom, križar nije bio svjestan moje prisutnosti. Nastupilo je jedno od onih doba u pustinji kada sve stoji mirno, ništa se ne miče; vrijeme ne prolazi. Oslobodio je sebe uza naslijeđa, težine ljudske, samo je plovio u zrakopraznom prostoru, neiscrpno lud, starovjeki astronaut!